Uz Lidiju Bastianich, Antonia Carluccia, Gennara Contalda i druge, Talijana koji su široj publici postali poznati nakon što su svoje umijeće pripreme talijanskih specijaliteta predstavili američkoj publici, ime koje se često zaboravlja, a uvelike je doprinijelo širenju kulture talijanske kuhinje svakako je i ono Marcelle Hazan. Riječ je autorici kuharica koja je, odrastajući u Toskani, a kasnijim preseljenjem u New York i udajom za Victora Hazana postala sve svjesnija mjesta na kojem se nalazi pa je tako, u želji da jede bolje i kvalitetnije, bila prisiljena naučiti kuhati. Počela je s juhama i drugim jednostavnim jelima iz talijanskih kuharica, naučila sve o prženju i testirala sve više, a zatim je, nakon početnog otpora i stotina sati provedenih u kuhinji, shvatila da u njoj ipak postoji ogromna želja za kuhanjem.
Kao dio osobnog gastronomskog istraživanja, Marcella Hazan upisala čak i kinesku školu kuhanja gdje je zatim i sama postala zvijezda te je na nagovor drugih polaznika pokrenula vlastitu školu. Naime, u svom je stanu na Manhattanu u početku karijere održavala satove talijanske kuhinje, što ju je kasnije dovelo do toga da otvori i vlastitu školu – School of Classic Italian Cooking.
Zanimljiva je anegdota koju je u svom tekstu o Marcelli Hazan za The New Yorker napisao Mayukh Sen, a koja govori o njezinim počecima i susretima s američkim prehrambenim navikama. Autor teksta tako je opisao jedan od odlazaka u restoran Marcelle i Victora Hazana te veliko iznenađenje koje je doživjela kada je svog supruga ugledala kako na meso stavlja kečap.
"Jednostavno nije mogla shvatiti poriv Amerikanaca da jelo unište slatkim, ljigavim umakom. Američki supermarketi također su je zbunjivali mesom upakiranim u plastiku te jadnim rajčicama koje su bile kemijski i u transportu uništene, a zatim ponovno vraćene u život. Šokirala ju je čak i smrznuta hrana", piše Mayukh Sen.
Nakon što je njezin talent zamijetio jedan od urednika New York Timesa, zamolio ju je za intervju i tako je njezino ime postalo prepoznato. Nkoliko godina kasnije izdala je i svoju prvu kuharicu "The Classic Italian Cook Book".
"Prva korisna stvar koju morate zapamtiti o talijanskoj kuhinji je da ona zapravo ne postoji. Talijanska kuhinja je zapravo kuhinja regija, onih koje su do 1861. bile podijeljene i neovisne", napisala je u uvodu svoje prve kuharice.
Kako bi se za nju čulo dalje od kruga ljudi koje je sama poznavala, njezin suprug Victor u jednom je trenutku, nakon što je Marcellina prva kuharica izdana, kontaktirao samu Juliju Child koja je Marcellu Hazan predstavila svom izdavaču te je njezin talent napokon dobio svoje mjesto na gastronomskoj sceni.
Kasnije, kada je njezino ime postalo prepoznato u svijetu gastronomije, napisala je još nekoliko kuharica, a neke od njih nagrađene su čak i velikim i važnim priznanjima. Primjerice, njezina "Marcella Cucina" iz 1997. godine osvojila je James Beard Foundation nagradu za najbolju mediteransku kuharicu te Julia Child nagradu za najbolju internacionalnu kuharicu. Za istu je kuharicu dobila i najveći predujam među svim autorima kuharica do tada, kako piše The New Yorker.
Marcellu Hazan nikada nisu pratili skandali niti je bila lice s ekrana, ali publika kojoj se obraćala kroz svoje kuharice svjesna je da će u njima pronaći ono najbolje od talijanske kuhinje. Odstupanje od recepata kako bi se prilagodili engleskoj ili američkoj publici za Hazan nije dolazilo u obzir. Njegovala je svoje nasljeđe i svijetu oduvijek htjela pokazati što je prava talijanska kuhinja. Popularnost koju je stekla i koju stječe i nakon svoje smrti potpuno je zaslužena pa tako ne iznenađuje kako je popularni Bloomingdale's, na vrhuncu njezine popularnosti, jedan od svojih izloga posvetio upravo Marcelli. Nazvali su ga Marcella Hazan's Italian Kitchen, a u sklopu istog nudili su tjesteninu i maslinova ulja iz Toskane. I danas je njezino ime prepoznato među ljubiteljima autentične talijanske kuhinje, a publika je najviše cijeni zbog njezine iskrenosti i jednostavnosti.