Na prvi pogled, Pakoštanska 5, tik uz jarunsku tržnicu, ne djeluje kao mjesto gdje biste očekivali da vas dočeka dašak Tokija ili miris ulične hrane iz Šangaja. Ali ako pratite znakove: grupice ljudi koje se zadržavaju ispred, zvuk meditativne glazbe, lampione s kineskim znakovima koji se lagano njišu iznad ulaza - naići ćete na prostor koji spaja japansku i kinesku kuhinju u jedno toplo, živo iskustvo. Mjesto koje bez velike buke postaje most između kultura. Ili barem onoliko koliko stane u pedesetak kvadrata i jednu odličnu priču.
PUNO VIŠE OD IMENA
Na samom ulazu u mali, ali živopisan, restoran Tao of Ramen dočekuje nas vlasnik Tao Wang - nasmijan, srdačan, s onim tihim samopouzdanjem ljudi koji znaju zašto su ovdje. U Hrvatskoj živi više od dvadeset godina, a stigao je iz Kine, iz mjesta nedaleko od Šangaja. Njegov životni put kretao se kroz različite poslovne grane, od trgovine do ugostiteljstva, te se danas zaustavio upravo ovdje, na ovoj zagrebačkoj adresi, gdje s obitelji stvara nešto svoje.
Ime restorana nije slučajno odabrano. Tao je njegovo ime, ali i puno više od toga, riječ koja u kineskoj filozofiji označava "put", tok, smisleni pravac u skladu s prirodom i samim sobom. U toj jednoj riječi stane cijela ideja ovog mjesta: spoj osobnog identiteta i kulinarske filozofije.
"Želim biti svoj i ponuditi ljudima ono što zaista poznajem", kaže Tao. I upravo to se osjeti u svakom detalju restorana, od mirisa temeljca koji se kuha satima, do anime figurica na policama, i papira s kineskim znakovima koji plešu iznad ulaza. Sve je autentično, ali nimalo nametljivo. I baš zato funkcionira odlično.
Ta filozofija osjeti se u svakom dijelu restorana. Sve je promišljeno, ali nenametljivo. Unutrašnjost Tao of Ramena ne pokušava biti fensi. Nema nepotrebnih efekata, nema eksperimentiranja radi dojma. Umjesto toga, imate osjećaj da ste ušli u neki mali restorančić negdje u Osaki, samo bez avionske karte.
Tu su maneki-neko mačke, najslađe srećonoše, anime figurice na policama, posteri, crteži, i glazba koja diskretno vraća u Aziju svakim tonom. Ali najvažnije - tu su ljudi. Opušteni, nasmijani, prisutni. I Tao, koji nije "gazda iz pozadine", nego kuha, prima goste, pomaže ekipi i uči. Dok smo nestrpljivo čekali da kušamo okuse Japana i Kine, promatrali smo Wanga i njegove zaposlenike - smijeh, prijateljski tonovi dok stalnim i novim gostima prezentiraju nove okuse, pozdravi susjeda, koji su odlaske na zagrebačke gablece zamijenili odlascima na ramen i pekinšku patku.
TAJNI SASTOJCI
"Učim i ja svaki dan. Ali najviše učim o ljudima. O tome što znači stvoriti mjesto gdje ljudi žele biti."
Kada dobijete zdjelu ramena pred sebe, prvo vas pogodi miris. Juha koja se kuhala satima. Ne za efekt, nego jer tako treba. Kosti za temeljac Tao nabavlja direktno s jarunskog placa, kod mesara. Sve je lokalno, ali recepti nisu kompromis.
Na meniju su ramen, patka, piletina, juhe i salate koje su istodobno jednostavne i moćne. Porcije su konkretne, a cijene fer (8-9 eura za ozbiljan obrok), a kvaliteta je u detaljima.
"Što je ovo s kozicama?" pitamo odmah, gurajući štapiće u mirisnu zdjelu.
"To je ebi tempura ramen", stiže nam odgovor osoblja. "Ramen je zapravo vrsta juhe, točnije - cijela kultura juha. Kod nas svaka obitelj dolazi s vlastitom pričom o ramenu i svojim receptom", dodaje Wang.
U ovom slučaju, tanki rižini rezanci plutaju u bogatoj juhi, okruženi paniranim kozicama prženima u panko mrvicama. No, ramen ovdje nije samo kozica i juha. Standardna postava uključuje i nori alge, shiitake gljive, marinirani bambus, klice soje, kukuruz i nezaobilazno ramen jaje - kuhano taman toliko da žumanjak ostane mekan, pa zatim marinirano u sojinom umaku. "Iako, nije to samo soja, ima tu još tajnih sastojaka", dodaje osoblje uz osmijeh.
OBIČNI I NEOBIČNI OKUSI
Na stolu je i nešto što izgleda kao sushi, ali nije onaj klasični u rolicama. "To vam je sushi bowl, sushi salata. Sushi riža s raznim vrstama salata, umaka, ponekad ribom, ponekad piletinom. Ako ide riba, onda dodamo i avokado, on daje tu nježnu slatkoću i zaokružuje okus."
Na pitanje kako se točno jede ramen, dobivamo prijateljski savjet: "Ljudi često naprave grešku pa pojedu sve ‘gore‘ - toppingse i ostanu bez ičega kada dođu do rezanaca. Ramen se zapravo treba pomiješati, i alge, i gljive, i meso, sve. Tako se dobije pravi okus."
Uz ramen, stižu i klasična azijska predjela: dim sum, bao buns i gyoze.
"Dim sum je punjeno tijesto na pari, a bao buns su vrlo slični - samo što su otvoreni, kao mali sendviči. Kao u Kung Fu Pandi - znaš ono što on baca u zrak, to ti je to." Gyoze su tu za one kojima treba nešto poznatije, tanko tijesto, najčešće punjeno mljevenom govedinom, savijeno poput malih raviola.
A što je najpopularnije?
"Definitivno patka, gyoze, dim sum i - ramen, naravno. Ljudi najviše naručuju red gyoza, ramen s govedinom i domaćim umakom od rajčice, koji dodajemo u temeljac. Onda je tu i ‘hot ramen‘ - ljutkasti, jako tražen."
Neka jela još su malo ispred svog vremena: "Nagi, marinirana jegulja, nije svakome odmah po ukusu, ali kad je probaju, ostanu iznenađeni. Ima svoj specifičan, bogat okus, sočna je, hrskava, savršeno pečena."
Pitali smo i gdje nabavljaju sve te sastojke. "Neke specifične stvari nemamo u Hrvatskoj, pa gazda Tao ima svog dobavljača. Bitno mu je da sve dođe svježe i da je kvaliteta top."
VELIKI PLANOVI
"Ljudi dođu prvi put da probaju ‘nešto novo‘. Onda se vrate. Pa drugi put uzmu nešto hrabrije. Tako to ide. Nema forsiranja, sve ide svojim tijekom", priča Tao dok u pozadini prolazi red gostiju koji već znaju što žele. Posla ima, tako da nema razloga za nezadovoljstvo.
Ako pitate ljude zašto vole tu dolaziti, odgovor je na istom tragu - jer mjesto ima dušu. Jer je to spoj dviju kultura, kineske i japanske, ali i spoja njega i Hrvatske. Jer kad uđeš, osjećaš se kao doma.
Ne samo zbog hrane. Zbog toga kako te osoblje pozdravi. Zbog toga što te nitko ne požuruje. Zbog toga što ovdje nije važno koliko znaš o ramenima, važno je samo da si došao s iskrenom znatiželjom.
"Zagreb je super za ovo. Ljudi su sve otvoreniji. Pogotovo mlađi. Vole Aziju. Vole isprobati. Ali i stariji, kad probaju, vraćaju se." A onda se osmjehne i doda: "Samo trebaš probati. To je sve."
A što dalje? Wang ne skriva ambicije. Planira otvoriti još restorana. Na istoku grada, a poslije tko zna, u Novom Zagrebu, na Trešnjevci, možda u Maksimiru. Kaže - dugoročni je to plan. Ali sve u svoje vrijeme, jer bez kvalitetnih ljudi ništa ne ide. A tu leži i jedan od najvećih problema.
"Teško je naći radnike. Ali kad su pravi, brzo nauče. Imam troje Filipinaca, super su. Brzi, pametni, motivirani. Uče brže nego što sam ja učio kad sam došao."
U međuvremenu, Tao of Ramen svakog mjeseca raste. Sve je više gostiju, više preporuka, više interesa. Ali Tao to ne doživljava kao "uspjeh" nego kao prirodan rezultat onoga što se dogodi kad napraviš nešto iskreno.
Na kraju, teško je opisati Tao of Ramen samo kao "novi restoran". To je mjesto gdje se osjećate kao doma, priča o čovjeku koji je donio djelić svoje kulture i pustio je da se ispreplete.
A najbolji dokaz za to? Ljudi. Oni koji dolaze. Vraćaju se. Dovode druge. I ostaju.
Komentari
0