Kad restoran više od četrdeset godina održava kvalitetu i privlači goste, tako da je, pogotovo u vremenima prije pandemije, bilo teško rezervirati stol, a kamoli naći koje slobodno mjesto, kad to mjesto postane poput muzeja u kojem se traže stari okusi i u kojem se može probati ono što se jelo prije gotovo pola stoljeća, samo na drukčiji, moderniji način, tada se može bez zadrške tvrditi da je to mjesto institucija. Restoran Vinodol u centru Zagreba opet je otvorio svoja vrata za sve ljubitelje dobrih jela - na istom mjestu, u ulici koja se prije zvala Nikolićeva, a sada je Teslina.
Nikolićeva je ulica nosila ime po dr. Vladimiru Nikoliću, velikom županu Modruško-riječke županije i hrvatskom podbanu, a ime je restoran dobio po Vinodolu, rodnom mjestu Vere Nikolić, njegove kćerke. Restoran ne njeguje samo recepture jela zagrebačke kuhinje, već i kuhinja ostalog dijela kontinenta, kao i tradicijske kuhinje priobalja i otoka. Jednom riječju, to je mjesto gdje možete doći na kvalitetne obroke i birajući kroz jelovnik putovati po cijeloj Hrvatskoj.
Ne putuje se samo gotovim jelima. Naime, njihove specifične “domaće” okuse daju kvalitetne namirnice koje su, opet, iz cijele Hrvatske. U Vinodolu možete pojesti janjetinu romano ovce koja je pasla zelene pašnjake Gorskog kotara, kušati sir iz Istre, pojesti odlične domaće štrukle sa sirom i vrhnjem iz Zagorja…
U restoranu se za vrijeme lockdowna radilo na novim jelima koja se na tjednoj bazi mijenjaju na jelovniku, a ona á la carte ostala su ista, što je dobra vijest za vjerne goste ovog restorana. Glavnu kuhaču u restoranu drži dugogodišnji chef Vinodola Josip Hauptfeld, dok je za odlične slastice zaslužna slastičarka Jasmina Sabolek.
Restoran smo posjetili radnim danom, a iako je bilo ljeto, nije bilo tako vruće, pa smo se odlučili za ona malo “jača” jela. Veliki plus restorana je natkrita terasa, odnosno natkriti ulaz u restoran u kojem smo se na propisanoj udaljenosti osjećali ugodno i sigurno. Ručak smo započeli, kako piše u jelovniku, jelom Soparnik na naš način (42 kn) jer nam je veliki prostor koji zauzimaju ražanj i peka otvorio apetit za jednim takvim jelom. Soparnik, koji je bio poslužen uz dalmatinski pršut i sir iz mišine, brzinski je nestao s tanjura pa smo poželjeli da porcije budu veće (iako više na tanjur ne bi stalo).
Zatim smo naručili biftek (185 kn). Baš namjerno nismo htjeli kušati jela od ribe - brudet od grdobine, pečenu oradu ili filet gacke pastve, pečeni pureći batak, teletinu pod pekom ili janjeću koljenicu (za koju smo znali da je odlična, sočna i mekana jer smo je već prije probali), nego mesinu, kako bi neki rekli, i ocijeniti kako će je ispeći. Biftek je bio poslužen s torticom od krumpira i pršuta te s povrćem sa žara. Odahnuli smo kad smo ga zarezali - budući da nismo naglasili kako ga želimo pečenog, po nepisanom pravilu zanata trebao je biti pečen medium, što znači pečen izvana, a zanosno ružičast i sočan iznutra. Takav je i bio.
Nismo mogli izbjeći zagrebačku tradiciju, pa ipak sjedimo u centru grada koji se teškom mukom oporavlja od potresa. Naručili smo zagrebački odrezak (125 kn). Dobro istučena, dakako teletina u hrskavo pečenim mrvicama, punjena šunkom i sirom koji se zanosno prelio po tanjuru kad smo razrezali šnicl, bila je poslužena s krumpir salatom u koju su dodane jabuke i celer (što ju je, za ove ljetne mjesece, divno osvježilo). Jelo pripremljeno po zanatu, bez mane, možda samo da je bilo malo više salate, ali onda sigurno tanjur ne bi tako lijepo izgledao.
Za desert smo dvojili između klasika - međimurske gibanice i Pavlove tortice s malinama u čaši (35 kn). Ipak, sad je sezona malina, a i ljeto je, pa je prevagnuo desert koji nam je sugerirao ljubazni konobar. Na kraju, bili smo zadovoljni što smo poslušali njegov savjet. Slatka meringa i kiselkaste maline bili su dobitna kombinacija za završetak ovog jako dobrog ručka. 3