Alla Beccaccia već je godinama na glasu kao provjerena gurmanska adresa ako se zateknete u blizini Pule, o čemu svjedoči Michelinova preporuka, kao i prošlogodišnji naslov najboljeg hrvatskog tradicionalnog restorana po izboru Dobrih restorana. Radi se o obiteljskom restoranu obitelji Radolović, koji je utemeljio otac Pino, poznati strastveni lokalni lovac, a sam naziv konobe Alla Beccaccia (šljuka) asocira na divljač, pa se tamo možete počastiti nekim jelom od divljači, domaćim paštama i jelima ispod čripnje (peke) - jarićima, janjetinom ili telećom koljenicom.
Unutarnjim prostorom konobe, dovoljno velikom za tridesetak osoba, dominira veliko ognjište, kamin, koji osim dekorativne funkcije ima i pravu kuharsku jer se na njemu pripremaju spomenute peke, stejkovi, vrganji i druga jela s gradela. Na vanjskom je dijelu simpatična terasa sličnog kapaciteta, a u toplijim se mjesecima stolovi postavljaju u vrtnom dijelu. Sjediti na travnjaku, prava je uživancija, posebice u večernjim satima. Iako je cijela obitelj uključena u posao, posljednjih je godina za kormilom sin Marko, koji govori da rade tijekom cijele godine (osim utorkom) te da su razdoblje izolacije zbog korone iskoristili kako bi napravili neke poslove uređenja koje su stalno odgađali. Otvorili su sa stavom: bit će kako bude - te se, zapravo, ugodno iznenadili jer je posao odmah krenuo dobro, što prije svega zahvaljuje stalnim gostima, posebice Zagrepčanima, ali i Slovencima.
Uz restoranski dio, obitelj se, naime, bavi i iznajmljivanjem soba (14 soba) i apartmana, koji su na ugodnoj udaljenosti od same konobe, a cijeli je prostor omeđen velikim travnjakom, gdje je i bazen u kojem se možete osvježiti. Da ne bi bilo zabune, to nisu obične zimmer-frei spavaonice, nego jako dobro uređene sobe više kategorije, pa bi se cijeli kompleks mogao nazvati malim obiteljskim hotelom. I doista, za vrijeme našeg posjeta, koja se od planiranog jednodnevnog noćenja protegnula na tri dana, mogli smo vidjeti lijepo ispunjen restoran, ali i kapacitete za spavanje. Jutro bismo započeli s doručkom i ugodnim razgovorima s Markom, potom bismo se rastrčali po Istri, a uvečer se vratili i opet sjeli u Beccacciu na čašu vina ili zalogaj. Simpatičnost i otvorenost cijele ekipe toliko je spontana da se već nakon nekoliko sati osjećate kao kod kuće te se, zapravo, čudite kada radite check-out i odlazite “svojoj kući”.
Ponuda je zasnovana na mesnom meniju koje upotpunjuju domaćim paštama, maneštrama i drugim tipičnim jelima Istre, a iako se nalaze pokraj Fažane i mora, ribu više nemaju u ponudi. Neko su vrijeme balansirali između obje ponude, ali neizvjesnost nabave dobre robe, kao i cijena ribe, koje su u sezoni vrtoglavo skakale, nagnale su ih da se orijentiraju isključivo prema “mesnim jelima”. Marko kaže da nisu pogriješili, jer sada rade puno smirenije, pa se to može osjetiti i na kvaliteti jela - koja su, zapravo, uvijek bila jako dobra. Meni se prilagođava ovisno o dobu godine, pa ćete u proljeće sigurno uživati u šparogama, a zimi u nekoj jačoj maneštri, a mesni je dio pojačan i odrescima od crne slavonske svinje. Uživanciju smo započeli platom s pršutom (istarskim), pancetom, kobasicama od boškarina i sirevima.
Pršut je bio vrlo dobar, domaći, a kobasice od boškarina odlične. Uz to smo toćali kruh u dobrom kućnom maslinovu ulju. Potom su stigli vrganji kratko zapečeni na gradelama, koji su nestali u tren oka, a zatim su stigle pašte. Prvo domaći ravioli punjeni crvenim radičem i kobasicama u umaku od četiri sira s kaduljom. To je jelo bilo sjajno. Za razliku od klasičnih raviola koji imaju tanko tijesto, ovi su bili debeli poput napuhnutih lađica, a tijesto je kombinacija klasike i krumpirova tijesta - slobodno bi se moglo reći: istarska izvedenica gnuda. Potamanivši raviole, krenuli smo na fuže s gljivama i paštu Contadina - s komadima bifteka, pancete, pomama i peperončinima, koje smo sporije uživali uz čašu, dvije odlične malvazije od Radovana, jer smo čekali fiorentinu s roštilja (oko 900 g) - ispečene medium rare, baš kako treba.
Što od količine, što od vrućine, nismo mogli više, iako smo se nabrusili isprobati čuvene obraze od junetine i vepra “in umido” s vrganjima i palentom na žaru, pa smo večer završili uz malo ovčjeg sira i teran. Beccaccia nije skupa, primjerice, pašte su oko 80 kuna, fiorentina je 240, dobro kućno vino Franca Armana 80 kuna, a butelja izvrsnog Radovana dvjestotinjak kuna. Kada u sve uklopite i spavanje, boravak je prava vrijednost za novac, što i potvrđuje neplansko produljenje boravka s jednog na nekoliko dana - baš zato što smo se osjećali kao doma.