Simpatični Alexis Samohod Peruanac je hrvatskih korijena, koji već dvije godine živi u Zagrebu i radi u odjelu ljudskih resursa jedne domaće, ali međunarodne IT tvrtke. Nedavno smo ga posjetili u Travnom, gdje iz njegova unajmljenog stana na šestom katu jednog od kvartovskih nebodera puca pogled na obližnji park i Utrine u daljini. Kad smo ušli, stan je već mirisao po hrani, jer je u maloj kuhinji Alexis upravo dovršavao Ají de Gallina, peruansko jelo od piletine, koje je odličan primjer spoja španjolskog, afričkog i kineskog utjecaja na gastronomiju njegove zemlje.
Alexis je rođen u Limi, a osim u rodnom Peruu, radio je u raznim zemljama svijeta, od Kolumbije, Gvajane i Paname pa do Španjolske.
"Naučio sam kuhati iz potrebe, kada sam počeo živjeti sam. Teško je kuhati peruansku hranu jer traži puno pripreme i ne mogu uvijek naći sve namirnice. Zato kuham jednostavno, prema osjećaju", započeo je naš razgovor Alexis. Objasnio nam je da rijetko kad kuha samo sa sebe, a tijekom radnog tjedna najčešće s kolegama jede u kantini nedaleko posla gdje, osim nekih internacionalnih jela, većinom poslužuju hranu s naših prostora.
"Peruansku hranu kuham samo za društvo, a vikendima volim istraživati lokalnu gastronomiju. Ne razumijem Peruance koji dođu u novu zemlju i onda traže peruanske restorane", sliježe ramenima dok kuhačom miješa sadržaj tave.
Govori nam kako je njegov djed bio podrijetlom s otoka Hvara, ali se oženio Peruankom i zamijenio život u Europi za sreću u Južnoj Americi. Pitamo ga govori li zato hrvatski, no sa žaljenjem odmahuje glavom. Djed mu je preminuo kada je njegovu ocu bilo tek 15 godina pa mu otac nikad nije naučio dobro govoriti hrvatski da ga kasnije može prenijeti svojem sinu jedincu.
No, zahvaljujući bivšoj djevojci Slovenki, od 2010. godine Alexis je redovito posjećivao Hrvatsku, koja mu se svidjela pa je poželio pronaći posao upravo ovdje. Dok se poigravao mišlju hoće li se zaposliti ili pokrenuti vlastiti biznis, sreća mu se osmjehnula i pronašao je posao koji voli, u tvrtki u kojoj rade i brojni stranci. A upravo ih on i zapošljava, vodi računa o njihovim potrebama te obavlja i one nezahvalne zadatke, poput zahvaljivanja na suradnji i otpuštanja.
"Bio sam u velikim tvrtkama u kojima su zaposlenici samo broj, no ovdje se doista trudimo da ne bude tako. Ima nas oko 35 zaposlenih, i čovjek se doista poveže s kolegama. Imamo i dosta stranaca u tvrtki. Razumijem ih dobro jer nije lako doći u stranu zemlju, biti sam i ne razumjeti jezik", ističe. A kako se najbolje povezati s ljudima? Pomoću hrane! A peruanska mnoge na prvu zatekne zbog brojnih zasitnih priloga.
"Jedna stvar koja iznenadi strance kada kušaju peruansku hranu jest kako možemo kombinirati krumpire i rižu u istom jelu, jer su oboje ugljikohidrati. Također, navikli smo imati i veliku porciju u tanjuru. Uvijek kažemo da su to velikodušne porcije. A pritom kao narod nismo jako debeli!", osmjehnuo se.
Kada je o lokalnoj hrani riječ, razvio je već i neke preferencije.
"Volim jesti jela za koja sam saznao da su ustvari bosanskog podrijetla, poput pljeskavica, ćevapa i… Kako se zove ono namotano tijesto? Burek, da! Iako ga volim i s mesom, draži mi je sa sirom", istaknuo je i dodao da petkom redovito jede i pržene lignje.
"Sviđa mi se i purica s mlincima… Nisam inače baš ljubitelj juha, no vaša dalmatinska juha zaista mi se sviđa", naglašava. A nekad ga i iznenadi gdje sve pronađe ukusnu hranu.
"Čuo sam nedavno za Markuševec, gdje se prodaju rabljeni automobili, pa sam neki dan otišao u izvidnicu. Otkrio sam da tamo ima i dosta ulične hrane! Ne izgledaju štandovi baš nešto, ali iznenadio sam se okusima", objašnjava nam pa dodaje kako je ipak nešto probao, i to ni manje ni više nego janjetinu!
U Peru se vraća svake godine na dva tjedna godišnjeg odmora. Ističe da je pokušao raditi i od tamo, no da je bilo doista zahtjevno radi velike vremenske razlike između Hrvatske i Perua. Ali zato kada je kod kuće, najviše uživa u domaćoj hrani.
"Ovo jelo koje sam vam spremio moja majka radi puno bolje od mene. Inače dolazi iz sjevernog dijela Perua. Žene tamo kuhaju doista fantastično, kaže se da imaju magiju u rukama. Zato se moj otac njome i oženio", srdačno se nasmijao Alexis, dok nam je na tanjur stavljao krumpir, rižu i umak od piletine, dokaz da s peruanskog ručka čovjek doista ne može otići gladan. Evo što nam je sve pripremio.
