Petra Jelenić upravo je pokrenula web stranicu Moj Slatkopis gdje možete pronaći njezine recepte, ali funkcionira i kao webshop. Sad još lakše možete doći do njezinih fenomenalnih macaronsa, kolača i torti. Web stranicom dominira poetski izraz baš kakvim se Petra služi i u pripremi kolača.
Iako je Petra Jelenić najbolja hrvatska slastičarka koju ne treba posebno predstavljati, uvijek je zanimljivo pročitati kako je tekao njezin kulinarski put kroz njezine riječi što prenosimo u cjelosti, a ostatak možete detaljno pregledati na Petrinoj novoj web stranici Moj Slatkopis.
"O slatkom kao temi mog života, kao dijete nisam razmišljala. Oduvijek sam voljela slatko, manje-više sve forme. No do upisa u srednju školu nisam imala pojma što ću biti. Tata mi je pristupio s prijedlogom da postanem slastičarka, a ja kao poslušno dijete nisam rekla ne. I nisam požalila. Mislim, ponekad mi je pun kufer, ali ja stvarno volim raditi, spravljati, praviti, kako već je ispravno reći, kolače. Slastičarstvo je predivno, kreativno zanimanje u kojem ima puno smjerova koji me svi interesiraju podjednako. Tako da je i ova stranica nastala pod utjecajem te moje, mogu slobodno reći životne opsesije o slatkom.
U ova čudna vremena gdje je sve na prodaju i na nišanu svega kroz ovu stranicu voljela bih nekako profiltrirati što želim i mogu raditi. Ne interesira me industrija, masovna proizvodnja niti želim imati monstruozni pogon iz kojega izlaze tone kolača. U mojim godinama većina mojih kolega bježi iz kuhinje. Samo ja želim svoju, vlastitu. Da donekle pod svojim uvjetima radim ono što volim – kolače.
Pa malo po malo, ako će tako ići. Započela sam više priča, sve su do sada ne baš sretno završile. Ova, nadam se, imat će nešto drugačiji tijek i trajanje, potrudit ću se.
Ljudi koji naručuju moje kolače uglavnom znaju što mogu očekivati. Ja ne radim s umjetnim aromama, aditivima, gotovim zamjesima. Koristim izvorne namirnice no to ne znači da ću zatvarati oči pred novim tehnologijama i tehnikama rada, pred možda nekim novim namirnicama ili samo nama u ovim krajevima novim. Koristim lokalno i naše koliko god je moguće, a kada nije dostupno gledam koristiti najkvalitetije moguće uvozno. Jer nažalost, kod nas je puno toga uvozno.
Kolači nam kao hrana stvarno nisu potrebni. Ta kalorija može se zamijeniti puno nutritivno bogatijim, kvalitetnijim obrocima. No, kako god nisu možda dobra hrana za tijelo i te kako su potrebna hrana "za dušu". Meni barem. Pa onda da barem ta "prazna" kalorija bude najviše moguće kvalitete. S dobrim maslacem, s kvalitetnim brašnom, vrhunskom čokoladom, pravim vrhnjem i svime ostalim od čega nam srce zapleše. Tako da je ova stranica u svrhu toga.
Moj slastičarski put počeo je 1991. godine u Ugostiteljsko-turističkoj školi u Zagrebu. Prva generacija trogodišnjeg usmjerenog obrazovanja. Srednja stručna sprema. Razrednica mi je bila predivna Borgija Škunca – usmjerila me s dvije riječi: Uči radeći. Mislim da mi se sav radni staž svodi na te dvije riječi. Nakon škole počela sam raditi u jednoj kvartovskoj slastičarnici gdje me lavica Sofija učila prvim slastičarskim koracim i sočnom kuhinjskom rječniku. Bila je predivna i vrijedna osoba. U drugoj slastičarnici sam valjala svaki dan lisnato tijesto od 12 kila brašna na ruke. Morala su sniziti stol da mogu raditi. Tako jako sam "definirala" leđne mišiće da su me tog ljeta na plaži pitali u kojem klubu bildam. Stvarno.
Zatim u listopadu 1995. godine dobila sam posao za koji definitivno nisam bila spremna – otvarao se Sheraton Zagreb hotel i tražili su slastičare. Nisam se htjela javljati na oglas, prebalava sam si bila no opet je tata odigrao svoju ulogu: rekao je da napišem svoj prvi CV. Dobila sam posao, pozicija Commis 3. Pojma ja nisam imala o kuhinjskoj hijerarhiji, hotelima, outletima. Termin Mise-en-place sam znala iz škole. Što to točno znači krvavo sam naučila. To je bilo najintenzivnije doba učenja i treniranja živaca. Plus, tamo sam upoznala ljude s kojima dan-danas surađujem, učim, borim se.
Nakon Sheratona u Zagrebu zaputila sam se u Sheraton Deira Hotel u Dubai. Tamo sam provela nešto manje od dvije godine i naučila vrijednost putovanja, upoznavanja drugih kultura i običaja. Iz Dubaija sam se dosta neočekivano vratila. Naime, bila sam na godišnjem, kolovoz 2001. i trebala u rujnu natrag kada se desio teroristički napad na New York. Sve se smrzlo, savjetovano mi je da ostanem kod kuće dok se ne posloži situacija, a tih par mjeseci kod kuće je učinilo svoje. Nisam se vraćala više. Zaljubila se, što ću nije potrajalo, ali kako kažu – sve lijepo, kratko traje. Raditi sam dakako morala pa sam se zaposlila u slastičarnici Vincek u Zvonimirovoj ulici. Vlasnik gospon Stjepan Vincek pravi je majstor i fantastična osoba no, hoteli su mi prirasli srcu. Lanac Regent je preuzeo i renovirao hotel Esplanade i tražili su Pastry Chefa. Tamo sam provela 8 mjeseci i kad sam pomislila da me pomalo smeta korporativa eto Dubrovnik Palace Hotela. Predivno iskustvo. Skoro 5 godina sam provela tamo, no počelo me vući prema doma. Dobila ponudu raditi kao Pastry Chef u novom hotelu u Savudriji – Kempinski hotelu Adriatic. Pa da probamo, bliže je Samoboru, ni 310 km. mačji kašalj za mog Swifta. No, jako me počela smetati korporativa.
Vratila sam se u Zagreb, dogovorila posao u jednom cateringu i naučila kako je to raditi po par mjeseci, a da ne primiš plaću. Nezaboravno iskustvo. Vođenje slastičarnice Mak na konac je posebna priča. Nakon Maka dobila sam ponudu raditi kao korporativni Pastry Chef u Bluesun hotelima. Još godinu dana korporativnog svijeta me uvjerilo da bi ipak trebala pokušati imati svoju firmu pa sam osnovala O slatkom j.d.o.o., jer se bavim slatkim."