Naše putovanje na prvi festival prirodnih vina i domaće hrane u srcu starog grada Lovrana, Lovran Unfiltered, krenulo je vrlo intenzivno. Započeli smo toliko ležerno da smo gotovo propustili presjedanje u Rijeci, no nekim čudom uspjeli smo se dokotrljati do autobusa za Lovran pod nemilosrdnim suncem. U Lovran smo stigli sat vremena prije samog otvorenja, taman u trenutku dok su se po gradu još dijelili posljednji komadi slasne štrudle od višanja. Stari je grad već disao punim plućima, odnosno, bio je krcat.
Festival je svoja vrata otvorio u 16:30, iako je pravi početak pričekao još dvadesetak minuta. Nije ni čudo. Zbog užarenih kamenih ulica, sparine koja se lijepila za kožu i tvrdoglavih zraka sunca koje se nisu predavale bez borbe, vinari su strpljivo čekali da im boce malo dođu k sebi i ohlade se na radnu temperaturu.
Žedni i gladni, prvo smo utočište pronašli kod vinara Cote, koji nam je ponudio čašu svoje vrlo šarmantne i zabavne Babe Mande. Riječ je o kupaži debita i maraštine u omjeru 50/50, koja nas je ne samo napojila, već nam itekako i otvorila apetit.
Festival je bio smješten u jednoj dugačkoj, povezanoj ulici koja je od gradskih vrata vodila do drugog kraja ulice, gdje se nalazio prostor gdje se spremala hrana. Dok smo razgledavali i mozgali kome ćemo sljedećem prikloniti svoje nepce, obradovao nas je gospodin iz Buretić Brega. Poput dobrog duha festivala, stajao je i rezao nevjerojatno mekanu i sočnu kuhanu šunku, uz ostale domaće suhomesnate proizvode koji su nestajali brzinom svjetlosti.
Vrativši se na početak, krenuli smo metodično od vinara do vinara. Odmah smo naišli na Nikolasa Juretića, čija nam se velika kupaža, nazvana Grande Waldo, itekako svidjela svojom zaokruženošću, kompleksnošću i ugodnim kiselinama. Općenito, na festivalu nije bilo previše izlagača, nešto manje od tridesetak, što se pokazalo kao pun pogodak. To je stvorilo intimnu atmosferu u kojoj su ljudi mogli opušteno razgovarati s vinarima, bez guranja i nervoze. Svaka je boca imala svoju priču, jer vino je živi proizvod, a svaki vinar vrijeme da je ispriča.
Čim smo vidjeli da je Nikola Šember dovoljno rashladio svoje vinske adute, pohitali smo vidjeti što je donio. Iznenadili smo se vidjevši gotovo cijeli portfelj vinarije. Na taj topli dan posebno se isticao njegov svježi pét-nat Duck, kao i iznimno aromatičan i živahan Vučjak Riesling. Odmah do Šembera smjestio se i štand vinarije Tomac. Iako oni nisu bili osobno prisutni, Nikola ih je dostojno predstavljao. I Tomac je poslao tešku artiljeriju, uključujući elegantan i kremast pjenušac Blanc de Noirs, fantastičan biodinamički Riesling Rockstar te slojevitog i aromatičnog Maranyja. Vrijedi spomenuti da je zajednički štand Šembera i Tomca bio epicentar zbivanja; gužva je bila tolika da smo se, nakon što smo ugrabili svoje gutljaje, džentlmenski povukli.
Odmah kraj njih smjestila se i Kumparička, gdje smo zgrabili nekoliko komada njihovih genijalnih kozjih sireva, a do Kumparičke, kao dobar kontrast, smjestio se i štand slovenskog proizvođača suhomesnatih proizvoda Biosinga, čiji je majstor vješto rezuckao svoje intenzivne, mirisne kobasice.
Željni nečeg konkretnijeg, uputili smo se prema dijelu s hranom, no pogled nam je pobjegao i zaustavio se na štandu vinarije Bibich. Tamo su se nudila biodinamička vina Bibicheva sina Filipa, poput fantastičnog rosea Think Pink od syraha. Njegova boja više nalikuje jantarnom vinu nego klasičnom roséu, a okus mu je krasan; svjež, voćan i dugotrajan. Općenito, Filipova su vina vrlo zanimljiva, s naglaskom na autohtone sorte poput plavine i babića.
Kada smo konačno stigli do prostora za hranu, red je bio velik, i to s dobrim razlogom. Marko Flego, vlasnik riječkog street food restorana Koye, donio je svoj yakitori grill i jednostavno ukrao pozornicu. Čovjek je junački podnio svoj zadatak yakitori majstora i doslovno nije stao peći od pet sati poslijepodne do samog kraja festivala. Pripremao je dvije varijante: sočne komade piletine i mljevene ćevapčiće od piletine, uz koje je posluživao i brokulu na ražnjićima. I vjerujte nam, ni drugi nisu zaostajali.
Tomato Whisperer, odnosno, Marko Grižin, pripremao je sjajne pizze u napoletanskom stilu, dok su ekipe iz Konobe Zijavica, lovranskog Ganeuma i chefa Luke Košira pripremile nekoliko vrlo dobrih jela. Posebno nam se svidjelo jelo na žlicu, sipa i grašak s palentom, koje smo tijekom večeri pojeli u barem pet navrata, kao i sočne okruglice od bakalara te nevjerojatno mekani bao bunsi punjeni trganim mesom.
Budući da smo u jednom trenutku poželjeli i sjesti, ekipa iz organizacije pobrinula se i za to. Prostor s glazbom uživo, smješten na maloj pozornici staroga grada, bio je obložen jastucima. Tako smo mogli zavaljeni uživati, slušajući izvedbe strane i domaće glazbe. Podno stepenica naišli smo na još nekoliko vrlo zanimljivih vinara i vinarki. Prvi u nizu bio je štand mikrovinarije Rawino, na kojem je vinar Rafael Ravnik prezentirao svoja jedina dva vina, oba spontano fermentirana u gruzijskim amforama. Jantarna Malvazija zlatnožute boje, topla i mekana, bila je posebna, kao i vino koje nosi ime Luna - kupaža terana, refoška i malo merlota.
Do njih je stajao bračni par Ipša, koji je, osim svojih poznatijih etiketa, donio i nevjerojatno kremast pjenušavi rose, usput rečeno, svježe ovjenčan srebrom na Vinistri. U blizini smo otkrili i jednog garažista, Orange From the Garage, čija je kupaža imena Pinokio bila iznimno zanimljiva. Radilo se o mješavini zweigelta i sivog pinota iz berbe 2024., čija je boja bila negdje na pola puta između bijelog i crvenog vina, a osim intrigantne boje, bilo je to i jedno vrlo lepršavo vino.
Pokraj njihovih štandova našlo se i nekoliko slovenskih i austrijskih vinara. Primjerice, slovenski vinar Aci Urbajs iz vinarije Organic Anarchy, čija vina nisu nalik ičemu što smo probali na festivalu. Vegetalnih mirisa i izraženijih kiselina, ovi vinski organizmi pričali su nekim svojim, divljim jezikom. Kao posebno neobičnu istaknuli bismo njihovu Modru Frankinju, vrlo zemljano, intenzivno na nosu, ali istovremeno iznenađujuće pitko.
Festival je tada, oko 19 sati bio krcat do posljednjeg mjesta. Ljudi su se veselili, vinari su bili izvrsne volje, a cijela atmosfera odisala je živahnošću i nekom predivnom, opuštenom energijom. Uputivši se po još hrane, obišli smo i preostale vinare.
Prvo smo skoknuli do kultne austrijske vinarije u svijetu prirodnih vina, Gut Oggau, iz koje su donijeli nekoliko boca. Najviše nam se svidjela sofisticirana Josephine 2023. Iako je riječ o nešto ozbiljnijem vinu od ostatka njihove ponuđene palete, začudno je lagano klizila niz grlo na taj vrući dan, čemu je sigurno pripomogao i niži alkohol od svega 12 posto. S dubokim aromama tamnog voća, ovo je vino s velikim potencijalom starenja.
Nakon obilaska preostalih hrvatskih i talijanskih vinara, uputili smo se do platoa, naravno, usput zgrabivši još pokoji Flegov ražnjić. Tamo su nas čekali Vinas Mora, Burja i Piquentum.
Neno Marinov iz vinarije Vinas Mora, koja je u samo pet godina stekla golemu popularnost, posebice izvan Hrvatske, ispričao nam je ukratko priču o vinariji i istaknuo Kaamen III, vino iz stogodišnjih vinograda koje je uistinu posebno, ekstraktno i veliko. Primož Lavrenčič, glavni vinar Burje Vipavske doline u Sloveniji, donio je nekoliko vina, od kojih itekako izdvajamo Reddo 2022, nevjerojatno meku kupažu Frankovke, Pokalce i Refoška s velikim potencijalom starenja. Na štandu vinarije Piquentum stvarala se velika gužva, pa smo na brzaka kušali ono što su donijeli, Malvaziju i Teran.
Polako je počela padati noć. Iako je atmosfera postajala sve življa, mi smo morali uloviti bus za Zagreb. Prije odlaska uhvatili smo i Juricu Obrola, chefa Ganeuma i jednog od organizatora, koji nam je priznao da nije očekivao ovako velik odaziv. Izgledao je sretno i ponosno, što je i trebao biti, jer je festival bio izvanredan.
Od hrane do atmosfere, od vinara do njihovih vina, sve je vodilo jednom zaključku, prirodno, organsko i biodinamičko vinarstvo nije samo trend, već bitan pokret koji treba podržavati. Čini se da su ljudi i više nego spremni doputovati kako bi zajedno uživali u blagodatima zemlje. Zemlje koju, kako nas ovi vinari uče, treba slušati i njoj se prilagođavati, a ne obratno.
Za Rijeku smo krenuli oko 21 sat, samo da bismo na kolodvoru otkrili da je naša ideja o postojanju kasnijeg busa za Zagreb bila, u najbolju ruku, vrlo optimistična. Uslijedila je stoga neplanirana, sedmosatna tura upoznavanja s arhitekturom riječkih klupica i ulica u kasne noćne sate. No, da se ne lažemo, nakon ovakvog festivala, povratak kući u udoban krevet bio bi nekako previše... običan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....