Današnje jutro (utorak, 26.08.2025.) bilo je sasvim uobičajeno. Prožeto gastronomskim razmišljanjima – ovoga puta o mogućnostima fermentacije ribe. Kako to obično biva na ranojutarnjem druženju (nažalost zagrebačkom – inače bih sigurno bio negdje u Obrovu ili splitskom getu), prijateljima sam govorio o garumu, začinskoj ribljoj pasti iz doba Rimskog Carstva i natuknuo da se sprema priča o fermentacijama i ribi uskoro.
Zvoni telefon, odgovaram baš se spremam nazvati Cipu u Split za desetak minuta, jer je možda prerano…
Nije prošlo par njih, kad opet zvoni.
Poziv iz Splita s pitanjem: "Jel sjediš?"
Da, računajući da je opet neki splitski đir ili zajebancija – kad ono šok, nevjerica, suza. Partija je Cipa. Sinoć nakon baluna. Klik.
Tako je počeo i nepovratno završio današnji dan - parafrazirajući Konfucija, započeo je drugi život, onaj kad spoznaš da onog prvog života više nema.
Nema nam više Frane Delića – Cipe (40), svojevrsne legende gradskog urbanog Splita, čovjeka koji je imao restoran Pinku Fish & Wine, jednog od najmanjih restorana na svijetu, restorana gdje nije bilo kuhinje, a opet se jeo ponajbolji fine dining od ribe. Ekstravagantno i nevjerojatno iskustvo.
Zvonili su telefoni i dalje, stizale poruke, ali Cipe našeg nema. Samo suze i sjećanja na lude trenutke u svakom smislu te riječi.
Upoznali smo se negdje 2020. i odmah kliknuli, kao da se znamo cijeli život, uz čašu dobrog vina na početku legendarne ulice Obrov tik do Peškarije.
Raspravljali o njihovim kreacijama i receptima, od bežmeka i manje cijenjene ribe koju su na razne načine odležavali, pripremali, hidrirali i dehidrirali i stvarali nevjerojatne okuse.
On i njegov tim, kako je rado volio reći, osmišljavali su recepte koji su – kad bi objasnio što su radili – zvučali nevjerojatno, a kada si ih probao ostajali su trajno utkani: esencija emocije.
Njegov Pinku i Cipu najbolje je opisati njegovom rečenicom: "Evo, ovo ti je Pinku – pinku ovog i pinku onog. Ovo ti je daska i nož. Imaš brener. A tu ti je mala indukcija i sous vide mali prijenosni."
Ok, a gdje je kuhinja? – "Pa tu", kaže. I to je bio koncept koji su ocjenjivači od Gault Millaua, Falstaffa pa do Michelina prepoznali. Ovjenčan i priznanjima Dobre hrane, a što je najvažnije – i gostiju.
Šmeker, splitski mangup u superlativu, uvijek sa smiješkom i pozdravom ili besom.
"Stari, moram ići, ali ajd‘ sjedni sekundu."
Sekunda postane minuta, a minuta se protegne u dan. I tako svaki put. Nebrojeno puta bi se čuli, više ja njega za savjet nego on mene. Radili smo lude teme zajedno sa svim "luđacima" iz Obrova – gastronomsko-glazbenoj meki Splita pod nazivom "Splitska Baskija u 50 koraka". Na tih pedeset koraka smjestilo se četiri-pet gastronomskih koncepata – mjesta toliko pomaknutih i različitih, a opet svaki sa svojom vrhunskom pričom: od restorana njegovog kuma Daniella Nikolle – Vase nadahnutih stripom o Cortu Malteseu i njegovoj ljubavi Pandori iz Balade o slanom moru, pa do Zdravka Listeša iz Delisteša i njihovih lignjuna s bobon‘.
Pripreme tema nisu uvijek išle glatko. Trebalo se malo i prijateljski "pokarati" – uvijek je bilo po njegovom. Tvrdoglavo bi znao reći: "Pričekaj još mjesec, moramo napraviti fino ugađanje okusa."
A onda neki drugi put bilo je po mom. Bez pobjednika u bitci jer je uvijek bilo izvanserijski, a što je posebno bitno – recept se na kraju mogao napraviti i kod kuće. Na takve zahtjeve gunđao bi "opet brale mi ispočetka" – najradije bi me ispalio iz topa kada mi inzistirao da bude ipak malo po mome.
Ovaj "vanjski" dio imao je i pozadinu. Njegov Vedran, ali i drugi poput Karla Kaleba iz Kruga znali su smišljati razne ludorije i eksperimentirati. Cipa je uvijek ukazivao na nekog novog kuhara i proročki nepogrešivo pogađao tko će se od "mladih nada" izdignuti.
Kada smo radili temu o morskom psu odležanom u šećeru i soli, lunjali smo kao ekipa članova Cosa Nostre i pokazivali u daljinu gdje bi što mogli kupiti – i gulili psa pred turistima i znatiželjnicima koji su mislili da se snima neki film sicilijanske tematike. Svaki put avantura u nabavi, dogovorima, pa onda u njihov "laboratorij".
Svi koji su ga znali, znali su i za njegovu strast prema muzici. I u tom segmentu ostavio je traga –bio je dio pratećeg live benda Saše Antića iz TBF-a, Sinovi Alejuandra Buendije, zatim Wizard of Stone Mountaina te sudjelovao u organizaciji raznih festivala i događanja: od prvog splitskog Adventa, festivala xSTatic do Adventa na Obrovu – Besa (pozdrav) me Mucho.
I kako povjerovati da ga nema? Da nema bese, da nema "e vala", da nema genijalnosti, upornosti, života punim plućima, sa svim prednostima i manama?
Njegovim preranim odlaskom nije samo puno izgubio Split – izgubila je jedna cijela generacija. On je bio dio jednog novijeg Splita, onog urbanog i starog, one nove i stare gastronomije, nesebičnosti, altruizma i nadasve prijateljstva. Čovjek koji je zlatnim slovima upisan uz velikane i promicatelje najboljeg od naše esencije.
Na nama je da budemo još jači i uporniji, da slijedimo njegove i njihove uzance i prenesemo ih na mlađe.
Prije kraja ove kratke crtice o Frani Deliću Cipi moram spomenuti da smo se čuli prije par dana i pripremali priču o spomenutim fermentacijama – opet nagovori i razgovori.
"Ma Šime, tko će to čitati? Znaš li o čemu ja pričam? To je posebno, to je izvan zone fermentacija… Ti ćeš shvatiti. Najbolje će shvatiti oni koji uzmu dva degustacijska menija pa kad im ja objasnim".
I pukne od smijeha znajući da je pinkicu bio odresit. Ja ne popuštam, on nadodaje: "To ti je kao da pišeš o roveru na Marsu čitateljima Burde".
Smijali smo se kao mulci i na kraju je pristao. Bilo je po mojem, ali je onaj drugi život napravio po svojem.
I sad imamo taj novi, kojeg ćemo čuvati – kao i uspomenu na Frane Delića Cipu.
Cipa, druže stari, ne mogu ti reći zbogom. Ne mogu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....