Pet je godina prošlo otkako je u Preradovićevoj ulici otvoren prvi, i do danas jedini, autentični venezuelanski restoran u Zagrebu. U malenom, šarenom lokalu Arepera Maracay, obitelj Luque Akrap - Ricardo, poznati glazbenik, i njegova supruga Sanja, srce i duša restorana - svakoga dana ispisuju jednu od najtoplijih gastronomskih priča u gradu. Njihova misija od samog početka bila je jednostavna, poslužujući arepu, tradicionalno pecivo od kukuruznog brašna, podijeliti s Hrvatskom djelić Venezuele.
Arepa je temelj venezuelanske gastronomije, jelo koje je tamo sveprisutno, od uličnih štandova do obiteljskih stolova. Jedinstvenost ovog jela leži u pripremi od posebne vrste kukuruznog brašna koje se dobiva od prethodno kuhanog kukuruza, što rezultira specifičnom teksturom, hrskavom koricom izvana i mekanom, gotovo kremastom sredinom nalik palenti. Koliko je arepa ukorijenjena u svakodnevni život, najbolje oslikava venezuelanska narodna poslovica koja kaže: "Neka svako dijete pod rukom ima jednu arepu", čime se aludira da uz nju nikada neće biti gladno. Danas, nakon pet uspješnih godina, misija obitelji Luque da podijeli tu tradiciju postala je iskrena priča o nevjerojatnoj upornosti, obiteljskom zajedništvu i ljubavi prema autentičnoj hrani daleke Južne Amerike.
Pokretačka snaga cijelog projekta bila je Sanjina odluka da okrene novu stranicu u životu. Nakon što je napustila siguran posao u osiguravajućoj kući, pred obitelj je postavila jednostavno pitanje: što dalje?, čime je pokrenula lavinu događaja koji su vodili do ostvarenja dugo sanjanog sna. Iako su o restoranu maštali godinama, inspirirani ljubavlju prema venezuelanskoj hrani koju je Ricardo donio sa sobom i koju su redovito pripremali za prijatelje, put do realizacije bio je sve samo ne jednostavan. Prvo su, u naletu romantičnog optimizma, kupili stari kamion za hranu koji im, kako kažu, i danas stoji u dvorištu. U međuvremenu su se čeličili na festivalima, gdje su iz prve ruke vidjeli da publika cijeni njihovu hranu i prepoznali da za nju postoji tržište.
Kada su 2017. godine konačno na natječaju dobili gradski prostor u Preradovićevoj, mislili su da je potrazi kraj. No, na vratima ih je dočekala obavijest o rekonstrukciji fasade, što je značilo još gotovo tri duge godine čekanja. Sanja se prisjeća tog perioda kao niza prepreka, ali s filozofijom da se ne treba osvrtati na negativno, nego jednostavno ići dalje. U rujnu 2020. napokon su otvorili vrata, a gotovo odmah nastupila je pandemija. U pet godina rada, unatoč zatvaranju ulice za promet, nikada nisu dobili dozvolu za pravu terasu. Ipak, unatoč svemu, opstali su. Tajna uspjeha? Obitelj.
Od prvog dana, Arepera Maracay obiteljski je restoran. Sva njihova djeca - Lucia, Isadora, Armando i, najstariji, Jorge Luis - prošla su kroz kuhinju. Jorge je na početku i postavio cijeli sustav, prije nego što je krenuo svojim putem, a najmlađi sin Armando i danas uskače kad god zatreba. Sanja ističe kako bez svoje velike obitelji ništa od ovoga ne bi bilo moguće, a njezina toplina i nevjerojatna energija potiču goste da se uvijek vraćaju. Ona je ovdje svaki dan, šest dana u tjednu, od nabave namirnica do čišćenja na kraju dana. Koliko je njezin angažman potpun, svjedoči i anegdota o rođendanskom daru, kada su joj djeca odlučila pokloniti nekoliko slobodnih dana. Na kraju se, kako kaže kroz smijeh, od previše obaveza koje si je zadala kod kuće razboljela.
Filozofija kuhinje restorana ostala je ista kao prvog dana: potpuna autentičnost i svježina namirnica. Ovdje nema smrznutih proizvoda ni prečaca. Arepe se peku po narudžbi, desetak minuta. Svi nadjevi i desetak vrsta umaka, od blagog s avokadom do opako ljutih, pripremaju se svakodnevno u kuhinji na katu, gdje glavnu riječ vodi samozatajna kubanska kuharica prekrasna osmijeha Miriam Zumeta Isaac. Čak se i sokovi, poput osvježavajućeg napitka od manga i marakuje, rade na licu mjesta. Ricardo objašnjava da ovo nije fast food, kako ga neki klasificiraju, jer se u fast foodu hrana samo podgrijava i slaže, dok se kod njih sve radi od nule. I upravo se u toj posvećenosti krije razlog brojnih stalnih, ali i novih gostiju.
Prilikom našeg posjeta, podsjetili smo se zašto je Arepera Maracay toliko posebno mjesto. Započeli smo s tostonesima - hrskavim pločicama od pržene zelene plantana banane u dvije verzije - jedna s nevjerojatno mekom trganom junetinom i avokadom, a druga vegetarijanska, s raznim sirevima i blagim umacima. Već prvi zalogaj bio je potvrda rutinske izvrsnosti - hrskavo, sočno i puno okusa.
Od arepa, probali smo tri. Iako je svaka bila briljantna na svoj način, posebno se istaknula Pabellón, koje se smatra venezuelanskim nacionalnim jelom, ovdje se nalazi u arepi. Kombinacija nježne i aromatične trgane junetine, crnog graha, slatkaste plantane i slanog sira stvara vrhunsku ravnotežu slatkog, slanog i kiselog, a dodatno je podižu domaći umaci koji variraju od blagih do ljutih. Mi smo, naravno, kušali ljuće i bili su izvrsni. Ovo je jelo koje priča priču, koje vas transportira direktno na ulice Maracaya, Ricardova rodnog grada po kojem restoran i nosi ime. A sam maracay(o) predstavlja jaguara, čiju malu statuu imaju u lokalu.
Energija ovog mjesta, međutim, ima dublji izvor od same hrane. Prilikom našeg posjeta, nakon što se cijela obitelj okupila za fotografiranje pa se mlađi članovi razišli svojim putevima, u lokalu su ostali Sanja i Ricardo. Njihova međusobna energija je zapanjujuća - u jednom su trenutku gotovo zaplesali, pa si na venezuelanskom tepali, kasnije se našalivši kako bi njihovo iduće mjesto moralo biti prostor gdje mogu i kuhati i plesati. Čak i kad je o zid obješeni šareni vinil pao i razbio se, samo su se nasmijali. Upravo je ta neopterećena, topla atmosfera ono što nas iznova obraduje. U njoj je sažeta i sama priča o njihovu upoznavanju, davnih ratnih godina u zagrebačkom Rock Caffeu, gdje je Ricardo svirao, a Sanja ga je uvijek gledala iz prvih redova.
Ta njihova ljubav, pretočena u obitelj i na koncu u restoran, danas je stvarni pokretač Arepere Maracay. Njihova je misija, kako je Sanja sažima, da hrana bude medij koji povezuje, da za njihovim stolom ljudi iz cijelog svijeta, pa i oni najzatvoreniji, pronađu zajednički jezik.
U vremenu kada je opstanak restorana postao borba, pet godina postojanja ovakvog mjesta, vođenog strašću i upornošću, nije samo podvig, nego i prijeko potreban dodatak zagrebačkoj sceni. Arepera Maracay stoji kao dokaz da se i najteže prepreke može prijeći uz obiteljsku potporu i beskompromisnu vjeru u vlastiti proizvod. Upravo zato gosti ovaj maleni lokal ne pamte po veličini, nego po poštenom radu i iskrenom okusu koji se osjeti u svakom zalogaju. To je mjesto s posebnom atmosferom u koje uđete i iz kojeg, na kraju, jednostavno ne želite otići.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....