Nedavno smo se, lutajući Istrom, zaputili do Rafaela Ravnika. Točnije, do njegove vinarije RAWINO u malom gradiću Nova Vas. Sreli smo ga prije toga na festivalu Lovran Unfiltered, ali sjećanje na okus njegovih vina je, očekivano, isparilo. Naposljetku, to je rezultat kušanja sedamdesetak etiketa u nekoliko sati. Ono što je ostalo u sjećanju bile su posebne keramičke boce i njegov gotovo neprimjetan, sramežljiv osmijeh. Kasnije smo shvatili da taj osmijeh pripada čovjeku koji je odlučio zakomplicirati si život.
Rafael Ravnik diplomirani je ekonomist, specijaliziran u području makroekonomske analize. Nakon studija karijeru u svome sektoru gradio je u Zagrebu i Njemačkoj. Međutim, unatoč uspješnoj karijeri, on i supruga Tereza u svojim su ranim tridesetima shvatili da ih život u velikim gradovima ne čini pretjerano sretnima. Što je bilo olakšano činjenicom da obitelj ima staru kuću u Novoj Vasi. Ta ista kuća kasnije će postati njegov vinski podrum.
Međutim, nije to bila samo selidba. Prije nego što je uopće krenuo u vinski pothvat koji bi mnogi opisali kao krizu srednjih godina, Ravnik je bio svjestan da mu entuzijazam i djedovina nisu dovoljni. Upisao je i završio trogodišnju izobrazbu na Poljoprivrednom odjelu u Rijeci. Tek nakon toga, 2018. godine, krenuo je u konkretan plan - podizanje vlastitog vinograda od nule.
Njegov put u vinarstvo nije bio linija manjeg otpora. Budući da u okolici nije bilo pogodnih (čitajte, zdravih) starih vinograda za kupnju, odlučio se za sadnju od samog početka. Izbor je pao na parcelu s plitkom crvenicom i obiljem kamena, što je same radove učinilo prilično zahtjevnima. Od početka je postavio i princip kojeg se drži; proizvodit će vino isključivo od vlastitog grožđa. Takva je odluka imala i svoju cijenu u strpljenju, jer je na prvu berbu morao čekati tri godine. Danas se s tog hektara, koji od 2022. nosi ekološki certifikat, dobiva pretežno malvazija, uz manji udio terana i refoška. Postoji i nešto merlota uz rub šume, no on često posluži kao obrok lokalnoj divljači. Premda prati lunarni kalendar i neke druge prakse, za sebe ne kaže da je biodinamičar, pojašnjavajući kako s nekim principima te filozofije ‘nije baš na čistu‘.
Podrum je smješten u spomenutoj djedovoj kući, što je sa sobom donijelo niz građevinskih zahvata, od nadstrešnice protiv zagrijavanja do sanacije prokišnjavajućeg krova. Ipak, srce proizvodnje nije u podrumu, već u vrtu. Ondje su u zemlju trenutačno ukopane tri gruzijske qvevri amfore, kapaciteta od 400, 500 i 1500 litara, gdje se odvija sva spontana fermentacija grožđa. Pokraj njih, još dvije, od 200 i 1000 litara, čekaju svoj red za ukop. Ove brojke same za sebe možda ne znače mnogo, ali jasno govore o mikro-proizvodnji koja doseže oko 2000 boca godišnje. Filozofija od gline do gline zaokružena je keramičkim bocama. Kako je Ravnik objasnio, one su logičan nastavak prirodnog ciklusa, a uz to, za razliku od stakla, u potpunosti štite vino od utjecaja svjetlosti.
Inače, sam dizajn ovih boca, nastao u suradnji sa studiom Sonda, nedavno je osvojio drugo mjesto u kategoriji grafičkog dizajna na Zagreb Design Weeku. Boce su, naravno, povratne. No, kako nam je Ravnik rekao, ni distributeri, ni restorani, a ni privatni kupci ih ne vraćaju. To dovoljno govori u korist dizajnu, ali svakako na štetu samog Rafaela.
ŠTO SMO KUŠALI?
Kušanje započinjemo jantarnom Malvazijom. Prvo kušamo komponentu berbe 2023., direktno iz amfore u kojoj vino još dozrijeva. To je, objašnjava nam, otprilike četvrtina buduće kupaže. Ostatak čini ista berba odležana u drvenim bačvama. Cijeli proces je prirodan: grožđe ubrano u punoj zrelosti spontano fermentira u amforama na otvorenom, gdje macerira 6 do 9 mjeseci. Sumpor se dodaje minimalno, tek da se vino zaštiti. Rezultat, kad se komponente spoje, je vino koje je elegantno, gusto i sočno, prepuno zrelog voća poput marelice, s notama kvasca i izraženom mineralnošću. Iako alkohol doseže oko 14 %, vino je toplo, izbalansirano i iznenađujuće pitko, s dugotrajnim završetkom.
Slijedi crvena kupaža Luna, iz bačve i boce, nazvana po kćeri, vino koje nas je posebno impresioniralo. Ova mješavina terana i refoška, nakon maceracije od 3-4 tjedna i dvogodišnjeg odležavanja u hrastu, puni se s minimalno sumpora, a neka godišta i bez njega. U čaši je gotovo prozirne, blijedo crvene boje, a na nepcu lepršavo i elegantno. Teran ovdje nije divlji i opor, već daje vibrantnu, ali finu svježinu i kičmu živahnih kiselina. Refošk, s druge strane, donosi strukturu i zrelo voće. Vino je slojevito i kompleksno, a istovremeno nevjerojatno pitko i zavodljivo mekano. Fantastično.
Uz glavne etikete, kušali smo i dva eksperimenta koja pokazuju njegovu znatiželju. Prvi je malvazija odležana dvije godine u zakopanoj amfori, koja će uskoro biti buteljirana kao posebna etiketa. Intenzivnija je od standardne, vino koje će se sigurno svidjeti onima koji traže nešto drugačije, divlje, ali i dalje izbalansirano. Drugi eksperiment je živahan, zaigran i zabavan Pet Nat od terana i malvazije, koji pokazuje Ravnikovu želju istraživanja mogućnosti njegova grožđa. Uz sve to, složio nam je i manju platu s lokalnim, izvrsnim sirevima.
Priča o Rafaelu Ravniku tu, naravno, ne završava. Prilikom odlaska, s dvije butelje u rukama, primijetili smo mu ruke – obojene od maceracije crnog grožđa. To je dokaz da Ravnik, makroekonomist koji i dalje radi svoj dnevni posao, nije ušao u vinarstvo kao projekt s viškom novca. Naprotiv, njegove ruke su dokaz da je u punom smislu riječi i vinogradar i podrumar, čovjek koji je potpuno uključen u svaki segment proizvodnje. To je manifestacija gotovo tvrdoglave volje da se proizvede vino bez kompromisa, od vlastitog grožđa, uz maksimalno osobno sudjelovanje. A kad smo ga, kroz priču, pitali o budućnosti i kćeri Luni po kojoj crvena kupaža nosi ime, s onim svojim jedva primjetnim osmijehom je dobacio da "žene ionako proizvode neka od najboljih svjetskih vina".
Upravo taj način razmišljanja – neopterećen tradicijom radi tradicije, već fokusiran na suštinu i kvalitetu – definira žilavu, sve vitalniju supkulturu malih, prirodnih proizvođača u Istri. Pored velikih, etabliranih imena, oni čine scenu dinamičnom, a Ravnik je njen autentični predstavnik. Njegov rad, iako malen u obujmu, važan je doprinos ne samo istarskoj, već i cjelokupnoj hrvatskoj sceni prirodnih vina. Upravo zato njegova vina vrijedi probati.
Zato nas veseli i skorašnji AlterEgo festival u Lovranu, o kojem ćemo uskoro više izvijestiti. Tamo će se, uz brojne interesantne vinare, naći i Ravnik, pa je to dobra prilika za probati njegova vina. No, ako se nađete u Istri, još je bolji doživljaj posjetiti ga u Novoj Vasi, naravno, uz prethodnu najavu. Svakako – ako padne kiša - ponesite čizme.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....