Zagrebački Takenoko, japanski restoran koji već 18 godina uspješno posluje u metropoli, posjetili smo na radni dan kako bismo kušali njihovu ponudu azijske fuzijske hrane i vidjeli kako se nose s trenutačnom situacijom u ugostiteljstvu. Veliki udarci zadani cijelom sektoru poput nemile korone s kojom još uvijek nismo gotovi i slična zbivanja i dalje utječu na broj gostiju i samu atmosferu koja se zbog novih uvjeta rada restorana nužno mijenja. Gastro maske o kojima smo nedavno pisali u Jutarnjem, a koje su u Takenoku uveli kao dio obavezne uniforme svojih poslužitelja, doista ublažuju osjećaj nelagode koji bi gosti mogli imati pri pogledu na konobara čije lice gotovo u potpunosti prekriva neprozirna, i često crna maska. Umjesto klasičnih platnenih inačica kakve nose njihovi brojni kolege, poslužitelji u Takenoku nose prozirne maske pričvršćene za lice i nenametljivi su u svom ophođenju s gostima, dok je sam interijer Takenoka i dalje lijep i ugodan tako da gost lako zaboravi da se sve promijenilo. Nekima bi moglo zasmetati što se nalaze u izlogu dok sjede za rubnim stolovima koji su tik uz staklene stijene s pogledom na Gundulićevu i Masarykovu, no upravo je taj element uređenja kao naručen za sve koji žele biti viđeni, ali i one koji u restoran vole otići i sami, jer vam omogućuje neometano promatranje prolaznika dok čekate svoje jelo.
Atraktivno predjelo
Kada je o našem posjetu riječ, s predjelom smo se odlučili poigrati pa smo tako naručili tom yam kung juhu (50 kn), koja je zapravo tajlandski specijalitet, ali nas je zbog svoje rastuće popularnosti u našim krajevima zainteresirala, kao i negitoro, odnosno hosomaki sushi svitak od carske tune i mladog luka (52 kn). Važno je imati na umu da je tom yam kung juha u kojoj su bile kozice, krupni komadi kuhane rajčice, šampinjoni i limunska trava predjelo kojem nije namjena da te zasiti toliko da ne možeš dalje uživati u hrani pa je količina sastojaka bila po mjeri. Iako se u načelu radi u ljuto-kiseloj juhi, kiselost nije bila izražena, kozice su joj čak davale blagu slatkoću, dok se o njenoj ljutini može raspravljati jer sve ovisi o tome na što ste navikli. Tako je jednom dijelu društva juha bila ugodno ljuta, dok je drugi dio imao viši prag tolerancije na ljutinu pa je dojam bio da je sama juha ipak samo blaga, što prosječnom gostu ne radi problem jer može uživati u juhi bez brige da će mu spaliti nepce. S druge strane šest komada hosomaki sushija koji je došao s đumbirom, wasabijem i soja umakom bili su jednostavan uvod u nastavak gošćenja. Sam svitak omotan je nori algama i punjen usitnjenim komadićima masnijeg dijela tune pomiješanima s mladim lukom. Komadići tune topili su se u ustima, no zbog rahle teksture samog punjenja hosomakiji su se činili malo neurednijima od klasičnog sushija koji poslužuju u Takenoku.
Što se predjela tiče, važno je spomenuti i njihove popularne proljetne rolice u kojima kombiniraju kozice i piletinu umotane u rižin papir. U Takenoku, naime, proljetne rolice dodatno pohaju, čime se izdvajaju od klasične ponude u azijskim restoranima. Drugi razlog zašto ih treba istaknuti svakako je činjenica da za njih morate izdvojiti gotovo sto kuna. Tijekom ovog posjeta nismo ih probali, no svejedno su potaknule raspravu o cijeni koja je u ovim prilikama za predjelo doista visoka.
Finije izdanje ulične hrane
Kod odabira glavnog jela odlučili smo se za wok s kozicama u kokosovu mlijeku s curry pastom, shiitake gljivama, lukom, cikorijom i mrkvom, te japanskim udon rezancima koji se inače tipično poslužuju u juhama (140 kn). Jelo na prvu podsjeća na klasičnu uličnu hranu pa je pomalo u kontrastu s finim uređenjem interijera u kojem smo se nalazili, no i dalje u skladu sa stilom pripreme woka. Udon rezanci bili su meki, a samo jelo blago ljuto. Dojmovi oko woka bili su podijeljeni, a zaključak je bio da malo više curry paste ne bi škodilo.
Naručujete li Tori Teriyaki robatu (108 kn), to jest pileći zabatak pripremljen na japanskom roštilju s mladim lukom, sezamom i teriyaki umakom, obavezno naručite zdjelicu riže koja dolazi (i naplaćuje se 29 kn) zasebno jer će vam itekako trebati. Samo jelo je izdašno, a marinirani zabatak poslužen narezan na trakice i natopljen umakom. Meso je sočno i izvrsno pečeno, a dolazi s kožicom koja je ukusan dodatak mesu i oduševit će sve koji i inače vole jesti pileću kožicu, dok će se oni kojima to nije najdraži dio piletine zbog ovog jela predomisliti. Riža je izvrsna okusa, pripremljena za sushi, dovoljno ljepljiva da je s lakoćom hvatate štapićem, no na raspolaganju su i vilica i nož za sve koji se osjećaju nesigurno sa štapićima. Budući da je teriyaki umaka, koji je slan i intenzivan, na tanjuru bilo dosta, da nije bilo riže ovo jelo ne bismo uspjeli svladati.
Također imajte na umu da će teriyaki od vas kasnije tražiti puno vode, što znači da ne morate brinuti hoćete li uspjeti dovršiti bocu vina koju ste naručili kao dio večere jer će vas tijelo samo tražiti tekućinu. Vinska lista restorana pritom obuhvaća sve od sakea, pjenušaca i klasika kako domaće, tako i strane vinske scene, pa do izbora viskija, ruma, gina, koktela i drugih alkoholnih pića. Na vama je samo da odaberete što će najbolje odgovarati vašem ukusu i dubini vašeg džepa, pri čemu je bitno napomenuti da je pojedina vina moguće naručiti i na čaše, s cijenama koje se kreću od 38 kn na više za decilitar vina.
Iako je riječ o restoranu koji sa svojim interijerom i cijenama predstavlja viši rang, što nužno pretpostavlja i određeni način ponašanja samoga gosta, preporučujemo da se ne ustručavate i da podijelite čak i jela koja za to nisu namijenjena kako biste dobili priliku što više toga probati i izmijeniti okuse na svom tanjuru te time i imati još bolje restoransko iskustvo.
Iako se u ovom posjetu nismo posvetili sushiju, smatramo da je to odličan razlog da se vratimo u Takenoko.