TKO JE Charine Tan?

Upoznajte Singapurku koja obožava buzaru i brudet: "U Hrvatskoj sam naučila da jednostavna jela mogu biti izvrsna!"

Ova svestrana došljakinja je već godinama uspješni digitalni nomad, a u svojoj kuhinji na zagrebačkoj Trešnjevci spremila nam je nekoliko peranakanskih specijaliteta

Svi koji na vinskoj sceni nešto znače, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i puno šire, jako dobro znaju tko je Charine Tan. Vesela Singapurka većinu svojih sugovornika ostavi bez teksta kada je prvi put upoznaju, djelomično jer ne očekuju takvo dubinsko razumijevanje vina koje joj toče, niti čvrst stav o tome što je potrebno učiniti da se njihov proizvod podigne na višu razinu, bilo u smislu kvalitete ili brendinga.

Rodni Singapur je napustila još 2015. godine kada je odlučila pauzirati uspješnu karijeru u marketingu kako bi putovala svijetom. Pritom je s tadašnjim partnerom krenula istraživati zemlje posvećene proizvodnji vina, što ju je 2016. godine u konačnici dovelo i u Hrvatsku, gdje danas živi i radi. Sa završenim trećim stupnjem WSET-a, gomilom marketinškog i enološkog iskustva i napisanom knjigom Cracking Croatian Wine: A Visitor-Friendly Guide o hrvatskim vinima, Charine je već godinama uspješno digitalni nomad koji uvijek paralelno radi na nekoliko različitih projekata sa suradnicima s raznih kontinenata.

Štoviše, ova izvrsna poznavateljica hrvatskih vina nedavno je sa suradnicom Anom pokrenula brend Almabura, u sklopu koje jahtašima nudi uslugu kreiranja vinskih listi usmjerenih upravo na domaću proizvodnju visoke kvalitete: "Dolazim iz svijeta marketinga i neprestano na vinskim natjecanjima slušam kako hrvatska vina imaju veliki potencijal za uspjeh, no kada će to doista postati stvarnost?", odlučno nam objašnjava Charine zašto je krenula u novi projekt posvećen uvelike našim vinima.

image
Neja Markicevic /Cropix

JUHA SAYUR ASEM

image
Neja Markicevic /Cropix

Budući da je tako strastvena oko domaće eno-gastro scene, zanimalo nas je nedostaje li joj Singapur, barem kada je o hrani riječ: "Ulična hrana u Singapuru je tako bogata da čovjek tamo nema potrebe kuhati. Sve sam to prije uzimala zdravo za gotovo. Nedostaje mi ta jednostavnost. Osim toga, u Singapuru imamo stvarno izrazito kvalitetne pekarnice i slastičarnice u kojima paze na sve detalje. Jako nam je važna tekstura hrane koju jedemo i neprestano razgovaramo o tome kakav osjećaj određena hrana stvara u ustima", istaknula je.

SINGAPUR OBILJEŽAVA BOGATSTVO KUHINJA I NJIHOVIH FUZIJA

Kada čujete izraz "melting pot" vjerojatno će vam prvo na pamet pasti slika velebnog New Yorka, no on nije jedini koji savršeno odgovara tom opisu. Singapur, mala država na jugu Malajskoga poluotoka u jugoistočnoj Aziji također može poslužiti kao dostojna ilustracija mjesta u kojem se različite kulture spajaju i razdvajaju, a običaji i tradicije miješaju i stvaraju nove gastronomske običaje. Četiri su glavne nacije u multietničkom Singapuru - Malajci, Kinezi, Indijci i Euroazijci, a kada se ta raznolikost preslika na hranu, stanovnicima i posjetiteljima Singapura na raspolaganju je toliko bogatstvo različitih kuhinja i njihovih fuzija da mnogi gurmani upravo Singapur smatraju jednim od najuzbudljivijih mjesta na svijetu kada je u pitanju gastronomija. Kulturološki gledano, brojni stanovnici Singapura su ustvari Peranakanci, osobe miješanog podrijetla, čiji su preci bili imigranti koji su se ženili lokalnim stanovništvom. Začini su tako prelazili iz jedne etničke kuhinje u drugu, a specijaliteti se neprestano razvijali i dorađivali. Iako je teško precizno reći koje su najzastupljenije namirnice i začini u singapurskoj kuhinji, onu peranakansku svakako obilježava česta uporaba tamarinda koji jelima daje poželjnu kiselinu, kurkume te galangala koji hrani daje cvjetni miris. Koriste i kukui, orašasti plod nalik na makadamija orah, kao i pandan i laksa lišće. U jelima u Singapuru vole koristiti i belachan pastu od fermentiranih škampa, koja se često javlja kao sastojak u malezijskoj, indonezijskoj i tajlandskoj kuhinji, a dodaju je u juhe, pržena jela iz woka i slične specijalitete jer im daje ugodan umami okus. Tu je i limunska trava, kao i lišće kaffir limete… Kažu da bi vam trebalo minimalno mjesec dana boravka u Singapuru da kušate samo jednom sve što vrijedi isprobati pa neka vam se ovaj grad-država nađe na popisu mjesta koja jednostavno morate posjetiti.

U svojoj kuhinji na zagrebačkoj Trešnjevci ne kuha često azijsku hranu, samo kada je znatiželjni prijatelji zamole da im otkrije dio svoje peranakanske kulture. Umjesto toga jede hrvatsku hranu u kojoj doista uživa, a voli i istraživati ponudu restorana diljem naše zemlje.

"U Hrvatskoj sam naučila kako jednostavna jela mogu biti izvrsna. Kada imaš svježu ribu ili morske plodove, jedeš ih samo s maslinovim uljem i peršinom. Ljudi svugdje kompliciraju! Dogodio mi se svojevrsni reset otkako živim ovdje. Shvatila sam da, ako imaš svježe namirnice, treba ih poštovati. Buzara mi je svijetla točka svakog ljeta, stvarno je obožavam. Volim i brudet od žaba i jegulja, što nije jelo koje se jede svaki dan i jedno je od rijetkih jela koje je stvarno ljuto. Eto, to mi nedostaje, tu i tamo žudim za ljutom hranom", govori.

image
Neja Markicevic /Cropix

GULAŠ OD PILETINE SEMUR AYAM

image
Neja Markicevic /Cropix

Suprotno očekivanjima (ili stereotipima), Charine pri jelu ne koristi štapiće: "Sve ovisi o pojedinoj obitelji, no većina Peranakanaca ne koristi štapiće jer više naginjemo malajskoj tradiciji. Inače je doista teško govoriti o mom identitetu. Moj je djed bio Nizozemac, a moji su roditelji Indonežani. Ja se smatram Peranakankom, a naša kultura nije temeljena na nacionalnosti nego proizlazi iz našeg jezika i hrane", objasnila nam je dok je spremala kayu, tipično slatko jelo koje se u Singapuru i Maleziji jede za doručak, uz malu prilagodbu recepta: "Ova se krema od jaja, kokosova šećera i kokosova vrhnja radi još i s prahom lista pandana, koji ne mogu pronaći ovdje. Ali nema veze, smatram da nema potrebe baš se tako jako truditi rekreirati neke tradicionalne recepte, zabavnije ih je prilagođavati lokalnim namirnicama i mijenjati stvari".

image
Neja Markicevic /Cropix

Kako nam pojašnjava, kaya se tradicionalno jede na bijelom tostiranom kruhu na koji prethodno stave malo maslaca te nanesu "džem" od kokosa odnosno slatku kremu koju pomiješaju s tim omekšalim maslacem.

"Većina nas je kayu često jela dok smo bili djeca", pojašnjava svoj nostalgični odabir jela i srdačno se smije, bez zadrške i skrivanja. Upravo se zato tako lako i uklopila u naše društvo, a uz partnera iz Metkovića je dobro upoznala i jug Hrvatske: "Volim misliti da sam poput Dalmatinke, glasna sam, iskrena i volim iskrene ljude, što nije nešto što mogu svugdje lako naći. Dalmatinci znaju biti grubi i žilavi, ali isto tako vole istresti sve i nastaviti dalje sa životom i to mi se sviđa", zaključila je Charine.

image
Neja Markicevic /Cropix

Kaya krema od kokosa

4 velika žumanjka
45 g kokosova šećera
250 ml vrhnja od kokosa

image
Neja Markicevic /Cropix

U manji lonac ubacite vrhnje od kokosa i na niskoj vatri pustite da se lagano zagrije. Dodajte kokosov šećer i pustite da se otopi. U posebnoj posudici odvojite žumanjke i pomiješajte ih, dodajte malo zagrijanog vrhnja i dobro izmiješajte. Pažljivo dodajte žumanjke u lonac s vrhnjem i miješajte neprestano da se sastojci sjedine. Kuhajte dok se krema ne reducira sve do konzistencije džema. Poslužite na kruhu s maslacem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. travanj 2024 13:30