Posjetiti SOL znači pratiti ga kroz grad - od prve lokacije u Margaretskoj, zatim Gradske kavane, pa sve do današnjeg doma u Petrinjskoj. To je restoran s glasom, idejom i chefom koji zna kako se s hranom razgovara. I zato smo, priznajemo, u novi prostor ušli puni očekivanja, jer ako itko može ponuditi ležerni, domaći, ali uzbudljivi "tapas na hrvatski način", onda su to Mate Janković i njegov tim. No, ovoga puta nešto je puklo.
Od osmosljednog degustacijskog menija (49 €), koji smo probali netom nakon otvaranja, ponijeli smo više pitanja nego uzbuđenja. Iako prostor izgleda vrlo ugodno, glazba je pogođena, a osoblje, posebice naš konobar, bilo iznimno ljubazno, profesionalno i nenametljivo, dojam s tanjura jednostavno nije pratio servis. Zapravo, konobar je bio jedan od najsvjetlijih trenutaka večeri: siguran, komunikativan, spreman odgovoriti na pitanja i iskreno zainteresiran za naš dojam.
Koncept da se po tri slijeda serviraju zajedno možda bi funkcionirao da su jela zaista zamišljena kao dijeljena, no činilo se da gledamo jela za jednu osobu - podijeljena na pola. Nedostajalo je malih znakova pažnje koji bi pokazali da se netko stvarno potrudio: da je netko skutu srolao u tikvicu, tatarski položio na mali tostirani kruščić, dodao nešto hrskavo. Estetika je bila na razini "snašli smo se", što jednostavno ne ide uz ime iskusnog Mate Jankovića.
Tikvice i paška skuta, s limunom i lješnjacima, prvi slijed s menija, djelovale su kao vježba iz osnova. Skuta - odlična, ali to je gotov proizvod. Tikvice fino marinirane, ali bez odvažnosti. Okej početak, ali daleko od uzbudljivog.
Profiteroli s ličkom pastrvom, na choux tijestu punjenom dimljenim vrhnjem, jelo su koje znamo još iz Margaretske - i zapravo su sada bili bolji. Vrhnje je bilo kremasto i duboko, tijesto meko i prozračno. Prvi tračak nade. A onda tatarski od simentalskog goveda s istarskim crnim tartufom. Ako najavite simentalca, očekujemo da ćemo meso osjetiti, a ne "tražiti" ga skrivenog iza kečapa, worcestershirea i začina. Sol dominira, tartuf je bez arome. Da nas netko pita naslijepo što jedemo, tartuf ne bi bio na popisu. Veliko razočaranje.
Trgani i pohani međimurski picek sa salatom nudio je slamku spasa, ali ona se brzo slomila. Meso je bilo okej pripremljeno, ali okusom neutralno. A salata? Prelivena sokovima od pečenja. Kad poželiš svježinu, a dobiješ još masnoće, znaš da nešto ne štima. I vizualno - tanjur kao s nedjeljnog ručka, ali bez šarma domaće kuhinje. Zagorski taco s puricom i mlincima je ideja koju volimo, ali u izvedbi, mlinci su premasni, purica izgubi borbu s masnoćom, a vizualna prezentacija ne pomaže. I opet - tanjur izgleda kao da se kuharu više nije dalo.
Šparoge s jajima bile su najveći promašaj večeri. Umak sličan holandezu sve zabetonira, šparoge su vodenaste, okus je jednolično brašnast i mastan. Jelo bez ikakve radosti, a to kod šparoga zaista boli. Za kraj, kolač od skute s jagodom i bosiljkom te kolač od badema i Maraska Maraschina - posluženi zajedno na istom tanjuru. Zašto? Svaki desert ima svoj umak, svoju priču, i nisu trebali dijeliti pozornicu. Iako okusno korektni - kolač od badema mekan i madlenast, kolač od skute lagan i ugodan - njihovo miješanje na tanjuru stvorilo je dojam da se žuri, da se ide prečacem.
Uz jela smo pili Venje Enjingi bijelo - složeno, toplo, bogato vino koje spaja aromatiku i dubinu. Njegova kremoznost dobro je parirala jačim jelima, i bilo je jedno od boljih iskustava večeri. Rakija pak nije bila na toj razini - Madre Badessa viljamovka previše je aromatizirana, slatkasta, bez čiste voćne note koju tražimo u dobroj viljamovki, ali to nije problem ovog restorana.
Restoran SOL otvorio je vrata na novoj lokaciji prije samo nekoliko tjedana. Znakovita je i promjena chefa (informaciju o identitetu novog chefa zasad nismo uspjeli potvrditi, no jasno je da je došlo do smjene). I to se, nažalost, osjeti. Odsustvo pažnje, ravnoteže, estetike. Ali mi znamo da SOL može bolje. Znamo da Mate Janković zna više, da tim može stisnuti gas i podići ovo na razinu kakvu očekujemo. Zato ova recenzija nije samo kritika već i poziv - da se ne zadovolje prosjekom, da se trgnu, da vrate ono zbog čega smo ih voljeli na prethodnim adresama. Jer, atmosfera je tu, osoblje je divno, prostor topao, glazba odlična. Ono što treba - jest više pažnje na tanjuru.
Komentari
0