S ponovnim dolaskom Michelina u Hrvatsku, iskreno smo se nadali da će restoran ManO2, predvođen chefom Hrvojem Kroflinom, a koji uz to ima i najbolju slastičarku u zemlji, Niku Čavlović, napokon dobiti zasluženo priznanje. Navijali su za to i brojni drugi gurmani, pa čak i kolege chefovi iz drugih restorana, koji u Kroflinovoj hrani vide velik potencijal i nešto novo, svježe i dosad neviđeno, pa čak iz nje crpe i inspiraciju. Jer ono što u kuhinji stvara ovaj chef sa svojim timom, malotko može. Uvjerili smo se u to i ovih dana, kada smo na terasu restorana ManO2 sjeli na večeru u 8 službenih, a sveukupno više od 10 sljedova hrane, i uživali otprilike tri sata.
Večera je krenula s tri pozdrava iz kuhinje – kiselkastom, mesnatom, hrskavom torticom od pačjeg rilettea i krekera od pira s turšijom, svježom rolicom od blitve i badema i slasnim soparnikom s kremastim punjenjem s dodatkom sira. Uz pozdrave, popili smo i čašu Terra Falconis pjenušca. Još jedan pozdrav bio je i Manov meki perec s maslacem, s kojim, realno, ako volite kruh, doista nema greške. Finog, dubokog okusa, drugačiji od klasičnog pereca, ali na najbolji mogući način, odlično se složio s maslacem za koji nam je osoblje reklo da dolazi u kombinaciji s ciklom, a vrlo lako u pitanju bi mogao biti i pastrnjak. Zemljasti tonovi, kremasti maslac i dobar perec, odlična kombinacija.
Čašu pjenušca u ovom trenutku zamijenili smo Korakovim sauvignonom, svježim, laganim, u pozadini slatkastim i ozbiljno dobrim na vruću, sparnu ljetnu večer. I tu smo bili spremni za prvi slijed.
Kada nam je na stol stigao tanjur s izdubljenom korabicom, škampom i kavijarom u diplomat umaku, na trenutak smo ostali iznenađeni pomalo rustikalnom prezentacijom. Zatim su nas okusi i teksture ostavili bez riječi. Korabica je došla u formi hrskavih, sočnih kuglica koje su razbijale i osvježavale svaki zalogaj. Škamp je bio kremast, sočan, a kavijar lijepo zaokružio cijelo jelo. Na prvu gorkasto, kiselkasto, a na kraju slatko. Igra za nepce i mozak.
Nakon toga, krenuli su tanjuri na kojima su glavne uloge igrale kreme. Drugi slijed je tako bila krema od vrganja s dimljenim graškom, fina kiselkasta, nježna, nešto poput vrlo elegantne i kremaste salate. Jedina zamjerka dijela stola ovdje je bila što je kreme bilo nešto više nego ostalih komponenti, pa je na trenutak u ustima djelovala sklisko i ‘previše‘.
Slijed nakon toga bio je sashimi od orade s krastavcima, dashijem i daikonom. Totalno osvježenje, ljetno i lagano. Kremoznost ribe razbila je hrskavost krastavaca, dok je daikon, koji je serviran na zasebnom tanjuru, stvorio novi faktor iznenađenja. Dobro je dodati i da je ovaj tanjur napravljen za osobu koja izbjegava orahe i plavi sir, pa je bio nešto drugačiji od onog preko puta stola, koji inače poslužuju kao dio ovog menija.
Slatkasta jakobova kapica, teleći consomme i komorač bili su glavne zvijezde idućeg slijeda. Bogat mesni umak u trenutku smo opisali senzualnim, dok je hrskavi komorač razbio mesnu težinu i cijelu stvar učinio uzbudljivijom.
Ovdje smo, na preporuku osoblja, koje je cijelu večer bilo ugodno, ali na trenutke pomalo suzdržano i ne pretjerano zainteresirano za komunikaciju, naručili i čašu Miloševa rukatca. Pun pogodak, jer se upravo ono što smo imali u čaši odlično spojilo s onime što je stiglo na idućem tanjuru.
Ćimula, krema od kvasca, paljeni luk. Toplo, nježno, ali moćno. Svježina ćimule, jačina kvasca i slatkasti luk spojili su se u umami bombu.
Prije glavnog jela, opak slijed u kojem su u kuhinji spojili celer, vrganje, crne trube i tartuf, smeđi maslac i consomme od gljiva. Na prvu bombastično, na drugu jelo koje tjera na još jedan zalogaj, ali već četvrti postaje pomalo zamorno. Tu smo već bili siti i, iako su sva jela u degustacijskom meniju manja, što je i logično i normalno, voljeli bismo da je ovo u toj svoj svojoj moći, zapravo, bilo dovoljno za tek dva do tri zalogaja. Oko ovog je jela, zapravo, došlo do male rasprave, jer ga je drugio dio stola smatrao možda i najjačim tanjurom večeri.
Glavno jelo – patka, gljive, umak od papra, bob i umak od gušće jetre. Na prvu pomalo ziheraški, tradicionalno. Jelo koje bi, kada se pročita na meniju, najprije kupilo one koji uvijek padaju na najskuplje sastojke. Okusom ponovno prepuno jakih nota. Patka sočna, umak od papra blaži nego što bismo očekivali, dok s druge strane, umak od gušće jetre jak, mirisan, sklizak i slatkast. Bobu je, kada smo ga na jezik stavili zasebno, nedostajalo malo karaktera, ali je prilično dobro igrao s ostalim komponentama. Mi bismo ovdje odmah bacili malo češnjaka, ali u tom bi slučaju jelo vrlo vjerojatno otišlo u nekom drugom smjeru.
Kratka pauza, pa deserti. Prvi – krema od šljive, palamida i rabarbara. Naša zbunjena lica. Opis jela u bilješkama na mobitelu: ‘MOLIM?‘
Teško prepričljivo, zaigrano i ozbiljno istovremeno. Sočna šljiva koja na jeziku skuplja slinu, rabarbara koja je smiruje i onda ta krema, koja sve vodi na neki novi nivo. U ustima totalno ludilo.
Drugi desert – sladoled od mlijeka, kandirani kumkvat i jus od teletine i kamenice. Nije to sve, tu je još i štrudla od jabuke, pa i koktel s jabukom. Nakon palamide sa šljivom, malo što nas može iznenaditi. I drugi desert to ipak uspijeva. Skladno, mliječno, nježno, toplo, a hladno. Gotovo kao da nas miluje po obrazima. Pita nešto između one najpopularnije pržene i najbolje koju je napravila mama. Nevjerojatno!
Mislili smo da je kraj, ali stiže i treći – makovnjača u nekoj novoj formi. Krema, sladoled, grožđice, sve. Mak najprije u pozadini, pa dolazi naprijed i preuzima stvar. Kako se ovo radi, nemamo pojma, ali sretni smo što smo imali prilike isprobati.
Iako svake godine pomislimo kako smo ovdje jeli najbolju hranu dosad, ManO2 postaje još bolji. Svaki tanjur, kako izgledom, tako i okusom, bio je novo iznenađenje i novi doživljaj, pa ipak, svi su bili povezani nekom, unatoč jačini i umamiju, na koje Kroflin često i puno igra, nježnom niti. Lude fermentacije, elementi japanske kuhinje, čisti potezi i tehnike i, vrlo važno, kvalitetne sezonske namirnice, dio su onoga što kuhinju ManO2 restorana čini toliko dobrom i vrijednom svake preporuke. Naravno, to nije mjesto koje ćete s prosječnom plaćom posjećivati na tjednoj ili mjesečnoj razini (cijena degustacijske večere od 8 sljedova je 140 eura po osobi, a od pet sljedova 104 eura), ali biste ga zasigurno u jednom trenutku života trebali doživjeti. I sigurno ćete ga pamtiti još dugo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....