Prije dvije godine, u prostorima zagrebačkog hotela Sheraton, otvoren je Tomassino, jedan od rijetkih restorana u Zagrebu koji se fokusira uglavnom na talijansku kuhinju. Ovdje su tako od samog početka nudili klasike kao što su pizza, različite tjestenine, osso bucco i fritto misto. Možda zbog nedostatka takve ponude, a možda zato što su započeli zbilja odlično, Tomassino je u posljednje dvije godine pokupio niz pohvala od svojih gostiju. Nama je to, pak, bio više nego dobar razlog da ga ovih dana ponovno posjetimo.
Po našem dolasku, u večernjim satima usred tjedna, restoran je bio prazan, no kako je večer odmicala, polako se punio. Za stolovima su sjedili, kako nam se činilo, uglavnom gosti hotela, ali i nekoliko domaćih ljudi. Osoblje je od samog početka bilo zbilja ljubazno i maksimalno se trudilo oko svakog stola, no mi smo već na početku naišli na mali nesporazum.
Naime, među nekoliko predjela, odlučili smo naručiti tri, među kojima su bili carbonara (13 €), rižoto s kozicama (15 €) i burrata s paljenom breskvom (14 €). Nakon što smo svoju narudžbu izdiktirali osoblju, objasnili su nam kako na rižoto ipak trebamo čekati dulje. To nam, naravno, nije smetalo, te smo zamolili da nam prva dva predjela donesu ranije, a rižoto naknadno. Nakon poduljeg čekanja, na stol su nam ipak stigla sva tri predjela, međutim dok je rižoto bio svježe skuhan i vruć, carbonara se na vrhu već skorila, postala je suha i već na oko znali smo da to neće biti dobro iskustvo, što nas je rastužilo, jer zbilja volimo dobru carbonaru. Ipak, odlučili smo joj dati priliku.
Večeru smo započeli burratom s breskvama koje, iako je tako navedeno na meniju, baš i nisu djelovale kao da su obrađene, možda ih je vatra tek malo dotakla i zagrijala. Poslužene su uz dressing od breskve i prah od ružmarina. Dressing je bio karamelast i sladak, a prah nismo doživjeli. Burrata je bila kremasta, ali svakako bismo voljeli da je voće bilo bolje obrađeno kako bi postalo slađe, sočnije i još ljepše se spojilo s ostatkom elemenata na tanjuru.
Carbonara je, osim očitog problema stajanja na pultu barem 15-ak minuta, bila suha, teško se jela i općenito nam je teško sjela. Osim toga, umaku je nedostajalo soli i koje zrno papra. Najbolji dio bili su nam komadići guancialea, koji su ipak, barem malo, spašavali stvar.
Rižoto je bio dobar, ukusan i lijepo pripremljen, riža je ostala al dente, kozice su bile slatkaste, a dodatak kandiranog limuna posebno nam se svidio, jer je dao lijepu svježinu i podigao cijelo jelo. Ovo je svakako bilo najuspješnije predjelo koje nam je prezentirano.
Za glavno jelo, između teleće jetrice, piletine cacciatore, striploina, crne slavonske svinje, hame s raguom od dagnji, brancina u škartocu i buzare, odlučili smo se za piletinu (19 €) i hamu (28 €).
Riba je bila lijepo pečena i imala je slasnu hrskavu koricu, ostala je sočna i cijela porcija zapravo je, nakon predjela, bila taman dovoljna. Ragu od dimljenih dagnji bio je korektan, ali ničime nas nije posebno osvojio, a krema od graška lijepo je razbila kiselinu rajčice i bila neobično dobar dodatak.
Kod piletine nam se svidjela blaga pikantnost, a i općenito je meso bilo ukusno, spadalo je s kosti, a nije bilo presušeno. Umak je bio bogat maslinama i povrćem, što je također bio plus, ali nam se običan, klasičan, pomalo vodenast pire krumpir kao prilog učinio pomalo dosadnim.
Za desert smo naručili tiramisu, koji je kremast baš kako volimo, s lijepom dozom alkohola koji nije preuzeo, ali je desertu dao karakter. Jedino što bismo promijenili jest količina kakaa na vrhu, koja nas je u nekoliko navrata natjerala na kašljanje.
Tomassino nam se na kraju učinio korektnim restoranom u kojem bismo možda ipak voljeli doživjeti pokoje iznenađenje više, kako okusom, tako i prezentacijom. Situaciju s carbonarom pripisat ćemo nesporazumu među osobljem, koje nas se općenito, unatoč trudu da sve bude baš kako treba, doimalo pomalo zbunjenim. U jednom su nas trenutku posluživale tri različite osobe, bez jasne međusobne komunikacije, pa smo tako na čašu vina čekali sve dok je sami nismo zatražili, a i košarica s kruhom u jednom je času nestala sa stola, da bi je, na naš upit, ponovno vratili. Kruh je inače bio dobar i u drugoj je rundi na stol stigao još topao, što je svakako plus. Iz Tomassina smo izašli pomalo pomiješanih osjećaja, ali odlučili smo sve zajedno pripisati čudnom danu na vrućem zagrebačkom asfaltu pa se nekad, kada se zaželimo talijanske kuhinje, možda i vratiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....