Odlučite li u Osijeku posjetiti samo jedan restoran, ozbiljno razmotrite onaj u sklopu hotela Waldinger u Županijskoj ulici broj 8 u centru grada. Otkako je kuhinju restorana preuzeo chef Miroslav Sili, Waldinger se spominje samo u pozitivnom kontekstu, a ove godine dobio je i preporuku Michelinovih inspektora pa tako prepoznatljiva crvena tabla dodatno krasi stogodišnju secesijsku zgradu hotela Waldinger koju je projektirao arhitekt i kipar Antun Slaviček. Sama zgrada je impresivna, a unutrašnjost je pomno dizajnirana kako bi predstavljala pristupačni i dopadljivi luksuz. Našu prvotnu ideju da odemo na nedjeljni ručak osujetilo je ljetno radno vrijeme u sklopu kojeg nedjeljom u Waldingeru pripremaju samo doručak. Pritom će njihova kuhinja zbog korone i dalje nedjeljom vjerojatno ostati prazna za ručak i večeru pa preporučujemo da ih prije svog dolaska nazovete i provjerite. Unatoč lijepom interijeru restorana, sjeli smo vani na pomoćnu terasu koja nudi privatnost i iznenađujuću tišinu, pogotovo uzmemo li u obzir da se hotel nalazi na prometnom uglu Županijske ulice i Ulice Hrvatske Republike.
Budući da chef neprestano radi na izmjenama jelovnika i uvođenju novih jela, o čemu su nam u Waldingeru u više navrata pričali s velikim žarom, kada smo ih posjetili od desetak jela s jelovnika nekoliko ih se nije moglo naručiti, ali je zato ono što je ostalo predstavljalo provjerene klasike pripremljene na malo drugačiji način. Cijene u Waldingeru pritom predstavljaju prosjek za restoran ovakvog ranga, odnosno čak i niže za restoran njihovih ambicija. Naime, za najskuplje glavno jelo u Waldingeru prema trenutnom jelovniku izdvojili biste 150 kuna i to bi bio biftek na žaru u umaku od zelenog papra s mladim krumpirom i povrćem.
Među hladnim predjelima svakako pozdravljamo predloženo kušanje vina uz izbor tradicionalnih hrvatskih sireva i domaćih suhomesnatih proizvoda za koje biste po osobi trebali izdvojiti 55 kuna. Mi smo za tu cijenu odabrali carpaccio od dimljenih pačjih prsa poslužen s kuglicama kajmaka blagog okusa, slatkim crnim grožđem, matovilcem, dresingom od limuna i slatkastim gelom od jabuke. Prsa su bila tanko narezana, meka i nježna, s tankom, ali hrskavom kožicom. Poslužen uz domaći kruh s bučinim sjemenkama, carpaccio nam je otvorio apetit, koji nam je itekako trebao. Već je samo predjelo bilo pogodno za dijeljenje, a glavna jela pokazala su se puno izdašnijima od porcija koje se većinom dobivaju u restoranima koji, poput Waldingera, pucaju na ulazak u društvo visoke kuhinje. Što je zapravo sjajno za gosta, jer su jela koja smo naručili bila ukusna i ispunjujuća, i fizički i emocionalno. Iako za ljubitelje klasika u jelovniku imaju takozvani “Old School Meni” na kojemu se nalaze primjerice pileći Cordon Blue s pomfritom (70 kn), slavonski hamburger s domaćim ajvarom, karameliziranim lukom i pomfritom (65 kn) ili miješano meso s đuveč rižom i pomfritom (80 kn), puno su im zanimljivija glavna jela.
Na stol su nam tako stigli goveđi obrazi s komadima parene brokule, posluženi na slatkoj kremi od batata i pečenim mrkvama (135 kn), kao i filet smuđa s aromatiziranim krumpirima, mladom blitvom i pjenicom od tikvica (85 kn). Goveđi obrazi raspadali su se pod najmanjim pritiskom vilice, a vezivno tkivo kremasto se topilo u ustima uz veliku slast. Slatka krema od batata davala je cijelom jelu ugodnu teksturu, a posebno iznenađenje bile su trakice ukiseljene mrkve koje bi osvježile usta i kojih je moglo biti čak i više. Cijelo jelo bilo je posipano usitnjenim pistacijama koje bi na mahove krckale pod zubima i koje su poslužile kao točka na “i” ovog jela. Filet smuđa zapravo su bila dva velika i dobro pečena komada ribe hrskave kožice i mekanog, sočnog mesa koje se listalo. Krumpiri su bili vrući i ukusni, blitva kuhana po svim pravilima, a sama porcija ozbiljne veličine.
Za desert smo mogli birati između dnevnih kolača, čokoladnog lava kolača i parfea od lješnjaka, do čega smo odabrali ovo posljednje. Na stol nam je stigao crni hladni prutić od lješnjaka preliven tamnom čokoladom, poslužen na gustoj kremi od lješnjaka i s kuglicom sladoleda od vanilije. Ovaj je desert pritom na višu razinu diglo tamno i raskošno bučino ulje, kao i bučine sjemenke. Tijekom cijelog posjeta posluživao nas je konobar koji je svojim komentarima pomogao da se odlučimo za jela, pojasnio nam je svaki tanjur kako i priliči ovakvom restoranu i odgovorio na svako naše pitanje. Od samog početka pa sve do kraja, servis se potrudio da se osjećamo ugodno i da uživamo, hrana je bila odlična i cijelo iskustvo bismo svakako ponovili.