Posjetili smo Gostionicu Ficlek u Zagrebu za rani ručak. Stigli smo taman prije nego što je nastala gužva, pa smo odmah dobili stol unutra, dok je terasa već bila puna, osim nekoliko stolova na suncu. Unutrašnjost restorana odiše zagrebačkim retro šarmom: stari ormarići, slike, zanimljive pločice i detalji koji podsjećaju na stanove naših baka. Ogledala nasuprot šanku stvaraju dojam prostranosti u relativno malom prostoru, koji prima do 20-ak ljudi, uključujući i sjedeća mjesta na šanku. Svi stolovi i stolci unutra visoki su i prilično neudobni za dulje sjedenje, što je klasičan restoranski trik da se gosti ne zadržavaju predugo.
Započeli smo s dva soka od bazge (2,80 €) koje su natočili direktno iz pipe, što znači da se rashlađena tekućina nalazi ispod šanka. Iako je sok bio sasvim u redu, bio je pomalo bezličan. Malo čudi da lokal koji teži stvaranju domaće atmosfere, kako kroz interijer tako i kroz kuhanje, piće servira kao u fast food lancima.
Za predjelo smo uzeli klasični zagrebački ajngemahtec (5,80 €), koji je bio vrlo ukusan, no primijetili smo razliku u odnosu na tradicionalnu verziju: nedostajala je blaga gustoća koju obično daje brašno i pileće iznutrice koje mu daju poseban štih. Također je bio malo preslan, ne dramatično, ali osjetno. Kruh koji smo dodatno naručili bio je izvrstan i očito domaći, što je pomoglo jer su knedlice iz juhe bile oskudne i zaboravljive.
Iako je broj osoblja bio iznenađujuće velik za veličinu prostora, svi su bili iznimno ljubazni i profesionalni. Tijekom ručka namjerno smo promijenili narudžbu i zatražili dodatni prilog samo kako bismo testirali njihovu fleksibilnost, i reakcija je bila odlična. Kako bismo testirali uslugu, zatražili smo abšmalcane mahune (5,50 €), jelo koje je sinonim za zagrebačku kuhinju.
Glavna jela uključivala su tafelspitz s pire krumpirom i umakom od hrena (14,40 €) te zagrebački odrezak (15,20 €), verziju koja kombinira bečki i francuski stil. Tafelspitz je poslužen u dubokom tanjuru s vrlo ukusnim temeljcem, iako opet pomalo preslanim. Nedostajao je dodatni tanjur jer jedenje velikih komada mesa iz jušne zdjele nije najpraktičnije. Meso je bilo ukusno, ali moglo je biti mekše, što bi se lako postiglo duljim kuhanjem.
Slična primjedba vrijedi i za zagrebačku šniclu, za čije bi meso bilo bolje da se koristi bat za omekšavanje. Osim toga, vizualno je više podsjećala na karađorđevu šniclu inače punjenu kajmakom, nego na klasičnu zagrebačku varijantu. Uz fino spohanu šniclu iz koje je procurila velika količina topljenog sira poslužen je rizibizi, tradicionalna kombinacija riže i graška, tehnički korektno skuhan, ali pomalo bezukusan i vodenast. Malo soli, maslaca i svježih začina (npr. kopra) značajno bi podiglo dojam.
Nažalost, test s mahunama nije prošao najbolje. Iako su stigle vrlo brzo, tu prestaju pohvale. Servirane su nam dvije vrste, zelene i žute. Zelene su bile gotovo savršeno kuhane, dok su žute bile prekuhane. Ukus je bio izrazito voden i slab, kao da su mahune bile smrznute ili ne baš jako svježe. Osim toga, bilo je previše krušnih mrvica i premalo maslaca, što je ironično rezultiralo kontrastom suhoće mrvica i bezukusne vlažnosti mahuna koji jednostavno nije funkcionirao. Šteta što lokal koji njeguje klasične recepte i želi biti oličenje zagrebačke gastronomije ne zna pripremiti jedno od najzagrebačkijih jela i pritom ne baš kompliciranog.
Osim tehničkih poteškoća, teško je progledati kroz prste za faux pas sa svježinom namirnica u restoranu koji se nalazi 57 metara od glavne zagrebačke tržnice. Na kraju smo uzeli dvije štrudle, jednu s jabukama i drugu s višnjama (4,20 €). Iako su obje bile malo prepečene, okusi su bili vrlo dobri. Jabuka nas je ugodno iznenadila, a višnja, iako tamnija i s drugačijim tijestom, bila je solidna.
Sve u svemu, iskustvo je bilo vrlo ugodno, a hrana generalno zadovoljavajuća. Omjer cijene i kvalitete najveća je prednost u ovom nepretencioznom i simpatičnom lokalu koji pokušava održati lokalnu tradiciju kuhanja u moru restorana koji pokušavaju biti u trendu. Dobili smo i dojam da Ficlek sjedi istovremeno na dva stolca, domaće kuhinje i fast fooda, i da bi napredovao kad bi se odlučio koji mu je važniji. Dok smo promatrali druga jela na susjednim stolovima: pohanu piletinu, šnicle na lovački i punjene paprike, pomislili smo da možda nismo naručili najbolje što kuhinja nudi, što ćemo sigurno ispraviti u skoroj budućnosti. Ali došli smo s misijom: testirati koliko je „starog Zagreba“ stvarno prisutno u Ficleku. I doista ga ima dosta. Samo bi, povremeno, dobro došla jedna simbolična kuhača po prstima, kako bi ovaj lokal postao ono što potencijalno može biti: ikona zagrebačke gastronomije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....