Otok Lošinj naša je poznata turistička destinacija koja se nije povela za masovnim turizmom, kako su to odlučila neka druga mjesta na našoj obali. Sukladno tome i restoranska ponuda je u Malom i Velom Lošinju drugačija i orijentirana na lokalne namirnice i mediteransku prehranu, ili barem njen veći dio. Jedan od takvih, dobrih primjera, je i restoran Rosemary, skriven u borovoj šumi na Čikatu. Ako dolazite automobilom (imaju privatan parking), pronaći ćete ga prije oštrog zavoja kojim se cesta spušta prema hotelima Alhambra, Bellevue ili kampa Čikat, a ako u uvalu dolazite s mora, morat ćete se popeti do glavne ceste i pješice krenuti u desno prema centru dok iza velikog hotelskog parkirališta s lijeve strane ceste ne vidite natpis Restaurant Rosemary.
Do restorana će vas voditi puteljak kroz šumu uz prenoćište, a onda ćete doći do lijepog vrta punog drveća limuna, naranči, mandarina i oleandara. Kako se restoran nalazi na katu, do njega se treba popeti stepenicama koje vode na terasu s ukupno 12 stolova. Natkrivena je to, ugodna i zelena terasa na kojoj u svako doba dana lagano pirka vjetar, pa će biti dobar odabir i za najvećih ljetnih vrućina, pogotovo jer se nalazi uz šumu. Glazba vam u ovom restoranu također neće nedostajati zbog glasnog pjeva cvrčaka.
S ovogodišnjeg menija možete birati neko od sedam hladnih i pet toplih predjela, tri juhe i šest glavnih jela. Salata u ponudi je tri - lisnata, rukola i miješana, koliko i priloga, jer kruhu tu nije mjesto. Imaju dva degustacijska manija, u četiri i šest sljedova po cijeni od 52, odnosno 64 eura.
Kao pozdrav iz kuhinje poslužena nam je pašteta od tune sa sušenom rajčicom i rikulom na bruschetti koja je bila korektna, ali ne baš i pamtljiva, jer joj je nedostajalo začina. Stoga smo za predjelo željeli nešto aromatičnije s izraženijim notama glavne namirnice. Naručili smo domaću jetrenu paštetu s marmeladom od kapule (14 €) i pljukance s kvarnerskim škampima i bosiljkom (19 €). Nakon duljeg čekanja, dobili smo pljukance i to dvije porcije, ali ne i paštetu. Iako pristojan, konobar se ispričao, ali nas i uvjeravao da smo naručili dvije porcije istog jela, što kod recenzija nikad ne radimo.
Kako god, propust je to koji nas je lišio možda dobrog iskustva i bolje ocjene. Pljukanci su, recimo i to, bili dobri. Tijesto je bilo taman kuhano, ne pretvrdo, škampi su bili taman termički obrađeni, ali se zato umak razišao jer, ili tijesto nije bilo dobro ocijeđeno ili šug nije bio do kraja reduciran. A dodajmo i kako se bosiljak u jelu uopće nije osjetio.
Za glavno jelo naručili smo file bijele ribe (u ponudi je taj dan bio brancin) po cijeni od 25 € i biftek za koji smo tražili da bude pečen medium, dakle korak (odnosno dvije minute) do well done (32 €). Na stol nam jela stižu u isto vrijeme i prvo što zamjećujemo je - prilog je identičan, a tanjur je jednako i dekoriran. Ne bi to stvarno ni bio problem da se ne radi o dva dijametralno suprotna jela - mesu i ribi, kao i da nije sezona drugog povrća, kao što je primjerice blitva, koja bi bila puno bolji izbor za prilog uz ribu. Pritom, dok je brancin bio sjajno pečen, slasno mekan i dovoljno slan, biftek je "otišao" u well done i uopće nije bio začinjen.
Dodajmo i kako su na oba tanjura bile grančice živog ružmarina, koji je kao takav nejestiv i kako svojom intenzivnom aromom uopće nije prijao uz prepečeni komad mesa. No, zato je maslinovo ulje koje nam je posluženo na početku ručka s potpisom Family Prodan sjajno išlo uz prilog i malo poboljšalo dojam.
Za desert smo odabrali smokve kuhane u desertnom vinu s mascarponeom, mrvljenim biskvitom i listićima badema te čokoladni souffle s kuglicom sladoleda (oba po cijeni od 8 €). I bili su najbolji dio ovog ručka - ne pretjerano slatki, sjajno izbalansiranih okusa, lijepo ohlađeni i osvježavajući. Također, dojmljiva im je i vinska lista. Mi smo uz ručak popili po čašu Krauthakerova Sauvignona (4,80 € za 1 dcl) i Coronicine Malvazije (4,20 €), no na listi su i domaći pjenušci, s iznimkom talijanskog Miotti Firmino Anime, francuski šampanjci u rasponu cijena od 90 do 1400 eura, koliko stoji vintage Salon 2007. Od vina, imaju sve bolje hrvatske etikete - od Tomca i Kozlovića, preko Coronice i Degrassija, do Benvenutija i Galića, a sjajna im je ponuda i jantarnih vina. U ponudi je i nekoliko vina francuskih, talijanskih i slovenskih vinara.
Ovaj ručak platili smo 135 eura, no ne možemo se oteti dojmu kako smo za te novce mogli bolje jesti. Samo za usporedbu, cijena bifteka u poznatim zagrebačkim restoranima je od 29 do 35 eura, a neusporedivo su bolji od ovog koji je na stol stigao prepečen. Pritom, moramo naglasiti i kako se sjećamo puno boljih izvedbi iz ove kuhinje prijašnjih godina, a to je nešto što bi trebalo biti barem jednako dobro, ako ne i bolje s godinama.