Chefica Marina Gaši u svom novigradskom restoranu Marina, smještenom tik uz lijepo uređenu luksuznu nautičarsku marinu (inspiracije za naziv restorana nije nedostajalo), gostu ne daje puno izbora - ručak ili večera, degustacijski meni od šest ili osam sljedova. Utorkom restoran ne radi, a rezervacija je obavezna.
Budući da su nam preporuke vezano za Marinu stizale sa svih strana već mjesecima, sretno smo se pokorili zadanim uvjetima, a zatim zaključili da je restoran s pravom tako postavljen jer ga Marina sa svojim suprugom, sommelierom Davorom Buršićem, vodi sama, uz pomoć možda jedne osobe u kuhinji. Kasnije smo otkrili i da samu ponudu smišlja ovisno o dostupnim namirnicama toga dana, što našu večeru čini još impresivnijom, a koncept smislenijim.
Sjeli smo na jedan od samo dva dostupna stola na terasi, otvoreni za sve, ali ne očekujući baš da će nas njezini tanjuri tako pomesti s nogu. Svih šest sljedova u degustacijskom meniju (620 kuna) bilo je posvećeno ribi i morskim plodovima, što nam nimalo nije smetalo. Iznimno pažljiv servis, kao i savjetovanje oko izbora vina koja bi mogla pratiti našu večeru, odradio je g. Buršić, koji je sam posluživao šest ili sedam stolova bez greške ili zastoja, strpljivo i ljubazno te je svakako pridonio ugodnoj atmosferi cijele večeri.
Smješteni na terasi s pogledom na marinu, dojam su kvarili tek prolaznici ispod terase od kojih je dolazilo sve od dječjeg plača preko glasnih telefonskih razgovora do podrigivanja dokonih tinejdžera u šetnji. Nešto što smo svakako mogli izbjeći da smo se smjestili u unutrašnjost restorana, no tada bismo propustili zalazak sunca koji je u marini pravi spektakl pa se ipak nismo dali smesti.
Nakon ukusnih pozdrava iz kuhinje prvi službeni slijed bile su kapesante odnosno jakobove kapice marinirane s malo meda i octa te poslužene uz čips od slatkog krumpira i majonezu s kapesantama. Osim što je jelo predstavljalo prekrasan prizor, bilo je i odličan sraz tekstura jer su na tanjuru bili elementi koje obilježava slatkoća, no razlikuju se upravo po tome kakvi su na dodir. Dok su se kapice topile u ustima, kremasta majoneza davala je tračak masnoće, a čips tvrdoću.
Nakon toga slijedila je oguljena pečena rajčica punjena salatom od jastoga, posipana sumakom i poslužena u vodi od rajčice iz koje je prštalo ljeto, a potom domaće taglioline sa srdelama i Diplomatico rumom te krušnim mrvicama aromatiziranima češnjakom. Iako su svi sljedovi bili sjajni, njih nekoliko ipak je potaknulo diskusiju za stolom o tome tko je sretniji što se nalazi za stolom. Primjerice, drugi slijed sadržavao je komade mariniranoga gofa poslužene s gelom od limete i nadopunjene kandiranim divljim trešnjama koje su davale suptilnu slatkoću jelu bez zasjenjivanja nježnosti same ribe. Zatekao nas je i svilenkasti velouté od krumpira, odnosno umak koji je prekrivao buzaru od sjeckanih dondola. Tanjur je bio dovršen aromatičnim coulisom od peršina, a pred nama je u tanjur g. Buršić dugačkom pincetom stavio tanke katsuobushi listiće sušene i dimljene palamide. Katsuobushi, odnosno bonito flakes, inače se radi od tune, no ova izvedba nije bila ništa manje ispunjena umamijem. Samo jelo je bilo moćno, raskošno i opojno.
U tanjuru su nam se našli i komadi kuhanoga gofa u umaku od gorušice s koprom, posluženi s peršinom prženim u tempuri. Zrnca gorušice koja su bila u kremastom umaku pucketala su pod zubima, a peršin je bio među boljim tempurama koje su nam poslužili u domaćim restoranima.
Desert smo naručivali zasebno (60 kuna), a odluka je pala na topli kompot od bresaka poslužen s kremom od bijele čokolade i komadićima svježeg krastavca koji se rijetko viđa u službi deserta. Kockice krastavca osvježavale su pri svakom zalogaju. Drugi desert bile su praline od čokoladnog ganachea, poslužene s kremastim karamelom koji je bio taman toliko sladak i toliko slan da savršeno upotpuni finu tamnu čokoladu hrskave vanjštine. Fantazija od početka do kraja.
