Nedugo nakon otvaranja i mi smo kušali hvaljeni rižoto o kojem se govori i bio nam je ukusan. Poslije nas je nekako put navodio uvijek na neka druga mjesta, da bismo jednog petka ipak rezervirali stol ondje. Dobro raspoloženje odlučili smo podebljati naručivanjem čaše jednog od trenutačno omiljenih vina, Saints Hillsova chardonnaya Le Chiffre, koji će se svidjeti onima koji vole konkretnija suha bijela vina što podsjećaju na podatnu kremu od vanilije.
Za početak smo se odlučili za consomme od rajčice, što je hladna juha s poširanim žumanjkom i začinskim biljem, u ovom slučaju uglavnom bosiljkom. Budući da cvjetove tikvica obožavamo, a sezona im je prilično kratka, onda ih ne propuštamo kad god ih ugledamo na meniju te smo naručili i njih. Iako okus rajčice volimo toliko da bismo ih grickali kao tek ubrane jabuke pa protrljane u pregaču, ovdje se to oduševljenje nije dogodilo. Okus se može opisati najbliže kao kombinacija natrganog bosiljka i srca rajčice u predsezoni koje uklonite prije, primjerice, pečenja. Ipak, vizualno je consomme bio školski pripremljen. Iako se često može zamijeniti za temeljac ili juhu, consomme od povrća, a pogotovo od rajčice je gotovo proziran, što je ovdje bio slučaj. Također često se dodaje začinsko bilje kako bi se dodatno oplemenio, a samim time i žumanjak koji je ovdje bio poširan. Iako biste pomislili zbog vizualne jednostavnosti (prozirne tekućine koja miriše na rajčice), consomme nije tako jednostavno pripremiti. Bjelanjke treba pjenasto umutiti pa se dodaje hladni temeljac pa se sve to pirja oko sat kad možebitne nečistoće isplivaju na površinu u filtar bjelanjka. Potom se u bjelanjku napravi rupa da se consomme “ozrači” da se ipak može krčkati i to nastavljate još oko pola sata ili sat, kad sve to procijedite. Ovo su neki koraci za kućno kuhanje, a moguće da se njihov broj i povećava ovisno o chefu ili restoranu. Možda je do osobnog dojma, ali nama je taj okus bio preblag i pomalo nedorečen.Ovo je dakako samo jedan od načina pripreme svojstven primjerice Gordonu Ramseyju. Ustaljeniji i čišći način pripreme dobivanja consommea je da usolite rajčicu, zatim je stavite u gazu i pustite je u hladnjaku da kapa u posudu. Heston Blumenthal ide pak još korak dalje koji ledi rajčicu, a samim time dobiva toliko pročišćenu tekućinu koja je bistra poput ulja.
Cvjetovi tikvice bili su dobri, ali ništa više od toga. Četiri cvijeta punjena kozjim sirom poslužena su s džemom od rajčice koji se ni po čemu nije razlikovao od boljeg kečapa. Cvjetove tikvica jeli smo u Malom baru Ane Ugarković i Esplanadinom Le Bistrou i, iako je riječ o vrlo različitim varijantama, ondje nas je raspametilo to jelo. U obzir treba uzeti i cijene koje nisu previsoke: consomme stoji 45 kuna, a cvijet tikvice 60 kuna.
Za glavno jelo uzeli smo beef wellington s kremastim pire-krumpirom i teleće pečenje s krumpirom i povrćem. Beef wellington je klasično jelo koje ne možete pojesti na puno mjesta u Zagrebu. Sastoji se od goveđeg filea koji kad se prereže, mora ostati ružičast, što je bio slučaj u Theatriumu. Zatim se oblaže paštetom i duxellesom, što je kombinacija usitnjenih gljiva, začinskog bilja i ljutike. Često se još sve obloži pršutom pa zatim lisnatim tijestom i ispeče u pećnici. Tijesto je ostalo hrskavo, no pršut je bio vrlo vjerojatno prepečen jer je bio stvarno jako slan pa je samim time takvo bilo i cijelo jelo. Teleće pečenje bilo je korektno, ali ništa više od toga.
Desert smo podijelili, a odlučili smo se za tart od breskve s lisnatim tijestom, crème anglaise i sladoledom od vanilije. Opet mislimo da je stvar ukusa hoće li se nekoga desert dojmiti ili ne, a nama je bio presladak za kraj večere. Svakako treba pohvaliti njihov kruh koji je vrlo ukusan. Usluga je opravdala očekivanja, konobar je bio vrlo uslužan, nenametljiv i spreman pomoći pri izboru te je svojim ophođenjem uljepšao našu večer. Što se tiče cijena, Theatrium nije skup, beef wellington je 180 kuna, teletina 115 kuna, a tart 40. Večeru smo platili 729 kuna s vinom i vodom.
Hrana: 6/10
Ambijent: 7/10
Usluga: 8/10
Vrijednost za novac: 7/10