Kada restoran nosi Michelinovu preporuku, ima dugu reputaciju, pažljivo ispisan jelovnik i ambijent koji balansira između tradicionalnog i profinjenog, očekivanja nisu greška. Očekujete više - uzbuđenje, odvažnost, nepredvidljivost. Očekujete, naposljetku, da ćete pojesti nešto što nećete zaboraviti već sljedećeg jutra. Konoba Trs nudi mnogo toga: lijep prostor, pristojnu uslugu, promišljena jela. No, ostavlja i dojam kao da stoji na sigurnom, kao da pomno pazi da ne pogriješi, ali pritom propušta priliku da zablista.
Smještena u srcu Trogira, ispod loze i starog kamena, Konoba Trs djeluje kao restoran koji zna tko je i gdje pripada. Ima eleganciju, ali ne forsira luksuz. Ima tradiciju, ali nije konzervativan. I ima tim koji zna što radi, od kuhinje do posluge, no to ne znači da je svako jelo bilo besprijekorno.
Večeru je otvorio pozdrav iz kuhinje: maslac od maslinova ulja, domaći, mekan, slan na najbolji mogući način i punog, zaokruženog okusa. Jedan od onih malih zalogaja zbog kojih odmah sjednete dublje u stolicu i pomislite: "U redu, počinjemo ozbiljno." Nažalost, tu je prvi tonus nesklada stigao odmah nakon: domaći kruh, konkretno focaccia, bila je suha, tvrda, gotovo bez arome, kao da je stajala dan predugo. U restoranu ovakvog ranga, pogotovo jednom koji se toliko oslanja na ideju domaćeg, lokalnog i svježeg, to je detalj koji se ne bi smio dogoditi. Kruh nije ukras, on je produžetak kuhinje.
Prvo pravo predjelo, kuglice bakalara na bijelo (18 €), poslužene s pikantnom šalšom, crnilom od sipe, kaparima i prahom od maslinova ulja, bilo je gotovo savršeno jelo. Tekstura kuglica mekana, salsa taman toliko pikantna da razbudi nepce, dok je crnilo od sipe dodalo notu morske dubine, ne pretjerano, ali precizno. Kompozicija tanjura bila je jasna, smisleno posložena, a ukupan dojam vrlo dobar. Drugo predjelo, tatarski od cikle (18 €) s espumom od kozjeg sira, orasima, majonezom od bosiljka i naribanim istarskim tartufom, bio je možda najelegantnije koncipirano jelo večeri, ali i primjer kako jedan sastojak može sve srušiti. Sve komponente imale su smisla: cikla i kozji sir su provjeren par, majoneza je unosila kremoznost, a orasi teksturu. No tartuf, konkretno, ljetni istarski tartuf, nije donio ama baš ništa. Ni mirisa, ni okusa, ni karaktera. Bio je prisutan kao dekoracija, a ne kao sastojak. I zbog toga se cijelo jelo doimalo pomalo neiskreno, kao pokušaj da se impresionira, a da se pritom ne razmisli o smislu svakog elementa.
Treće predjelo, juneći carpaccio (2 €), vraća stvari na sigurniji teritorij. Juneće tanke šnite poslužene su s majonezom od tartufa, dijon senfom, kremom od sira Veli Jože i čipsom od celera. Sve u super balansu, s teksturama koje se izmjenjuju - meko, hrskavo, kremasto. Jedino što možda nedostaje jest osjećaj iznenađenja. Sve je vrlo dobro, ali vrlo očekivano. Kao da ste ga već jeli, ne nužno ovdje, ali negdje drugdje.
Glavna jela su nastavila u sličnom tonu: korektna, tehnički dobro izvedena, ali s malo karaktera. Rižoto s kozicama i jakobovim kapicama (30 €) bio je nježan, uravnotežen, ali i pomalo bezličan. Nedostajalo mu je onog okusa koji ostaje na jeziku i vraća vas natrag tanjuru. S druge strane, janjetina s ciklom, orzotom s graškom i mladim lukom (40 €) bila je znatno bolja ideja. Janjetina, pečena do medium rare savršenstva, ostala je sočna, meka, ali i s karakterom. Prilozi nisu pokušavali biti glasniji od mesa i to je bilo potpuno u redu.
Deserti su bili možda najkonfekcijskiji dio večeri. Jedan tanjur s jagodama u nekoliko interpretacija, uz bijelu čokoladu, a drugi varijacija na panna cottu. Oba deserta bila su tehnički u redu, ali bez ikakve uzbudljivosti (svaki stoji 8 eura). U svijetu gdje su slastice postale prava platforma za kreativnost, ovdje se ostalo u zoni sigurnog. Ni loše, ni osobito dobro - samo poznato.
Posebno poglavlje zaslužuje vinska selekcija, koja nas je ugodno iznenadila. Uzeli smo wine pairing uz jedno predjelo, glavno jelo i desert (21 €). Iako se nalazimo u srcu Dalmacije, u čašama su završili slavonski klasici: Galićev Sauvignon Blanc, zatim njihov Chardonnay, a na kraju - uvijek pouzdani Šember. Na prvi pogled neuobičajen odabir, ali konobarica, izuzetno simpatična i vješta, objasnila je filozofiju: "Volimo njihove etikete i svježinu." I to se u svakom gutljaju osjetilo. Spoj domaće pitomosti i kontinentalne elegancije djelovao je hrabro i osvježavajuće, osobito u sparivanju s jelima koja su često tražila upravo takav balans.
Večer u Trsu bila je više nego korektna. Kuhinja zna što radi, tanjuri su pažljivo osmišljeni, a usluga, osobito komunikativna i stručna konobarica, čini iskustvo ugodnim i protočnim. No, ostaje osjećaj da bi se od ove kuhinje moglo očekivati više. Više rizika, više osobnosti, više hrabrosti. Sve ono što restoranska scena danas traži, ne još jedan korektni rižoto, ne još jedno glazirano povrće, nego tanjur koji priča priču. Trs ima temelje, tehniku i znanje. Ima i Michelinovu preporuku, što nije mala stvar. No, da bi se uzdigao među iznimne, mora se maknuti iz zone sigurnog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....