Dubravkin put jedan je od tek dva zagrebačka restorana s jednom Michelinovom zvjezdicom, ali oduvijek, čak i prije doba sadašnjeg chefa Tibora Valinčića, ovaj se restoran smatrao jednim od najvažnijih na našoj sceni. Smješten u centru grada, ali skriven od gužve, tramvaja i gustog prometa, u zelenilu i tišini, idealan je za poslovni ručak, ali i intimnu večeru i ovdje vas rijetko ili nikada nešto zbilja može razočarati. Servis i ponuda vina uvijek su na mjestu, a s mladim chefom i njegovim timom u kuhinji, i jela su svakim novim menijem sve odvažnija. Ništa drugačije nije bilo niti kada smo se ovih dana tamo zaputili na dugu, laganu večeru.
Budući da smo stigli već oko 19 sati i terasa je bila poluprazna, osoblje nam je prepustilo odabir stola. Kasnije, dok smo uživali u svojoj večeri, neprestano se punila i gosti su se izmjenjivali, od domaćih do turista, od onih koji su spremni riskirati, do onih koji pucaju na zicere.
U Dubravkinom putu gosti trenutačno mogu birati između tri menija – degustacijskog od šest sljedova po odabiru chefa kuhinje, menija ‘Zagreb‘ na kojem se nalaze interpretacije jela kao što su krpice sa zeljem, sir s vrhnjem, patka i blinci i rizi bizi, zatim menija ‘Proljeće‘, na kojem se nalaze jela pripremljena od namirnica kao što su grašak, šparoge i jagode, te menija ‘Školjke‘, na kojem, pogađate, prevladavaju jela od školjaka. Također, ako nemate vremena za večeru od tri, četiri ili šest sljedova, uvijek možete odabrati i nešto s njihovog dijela menija ‘Dubravkin put Classics‘, na kojem se nalaze jela kao što su tartar od tune ili klasičan tatarski, crni rižoto, odresci, beef Wellington i drugo. Naš odabir bio je degustacijski meni od šest sljedova, cijena kojeg je 125 eura po osobi.
Večeru smo otvorili Kota pjenušcem, koji smo pijuckali i kroz nekoliko prvih zalogaja, i uz svaki se složio više nego dobro. Dobro je ispratio, primjerice, pozdrav iz kuhinje, koji je stigao u formi dva mala zalogaja – želea od brokule i kruščića s ajvarom i kremom od pečene paprike. Iako su nas ovi zalogaji na prvu zbunili, jer nekako ih ne povezujemo s ovim dobom godine, bili su ukusni i sasvim dobar početak večere. Žele je bio nešto poput guste, kremaste juhe od brokule u jednom kompaktnom zalogaju, a kruščić od ajvara već je na prvu zamirisao i jako nam se svidjelo koliko se intenzivno osjetila slatkasta pečena paprika.
Nakon toga, iz kuhinje je stigla njihova focaccia od kiselog tijesta i mliječni kruh, koji su nam poslužili uz maslac sa sušenom koprivom. Obje verzije kruha bile su dobre, s time da malu prednost dajemo focacciji, koja je bila toliko mirisna i blago kiselkasta da smo gotovo naručili još jednu porciju. Dobar kruh je zbilja sve i maslac nam ovdje gotovo i nije bio potreban.
Prvi slijed bio je dimljeni brancin u rolicama od blitve, poslužen s Holandezom. Jedna od rolica po sebi je imala točkice umaka od šumske jagode, čija nam se svježina posebno svidjela. Cijelo jelo bilo je skladno i donosilo je nove razine okusa svakim zalogajem.
Onda je na stol stigao kvarnerski škamp pečen na kamadu, s kremom od špinata, višnjom i krekerom od škampa. Ovo jelo do kraja večeri ostalo nam je favorit. Lijepa nota dima koja se krasno spojila sa slatkastim škampom, a onda i krema blagog okusa špinata i kiselkasta višnja toliko su dobro zaokružili jelo da smo do idućeg slijeda razmišljali o kombinaciji i okusima, koji su se još neko vrijeme zadržali na jeziku. Jelo koje traje.
Pijetao, kroketi punjeni s raguom od batka i zabatka tog istog pijetla i ukiseljena mrkva s peludi također su nam se prilično svidjeli. Komad mesa bio je mekan i sočan, kroketi su bili interesantan dodatak, ali zvijezda ovog tanjura svakako je bila sjajno obrađena mrkva, posipana s hrskavom, ali ne preintenzivnom peludi. Razigrano jelo koje bismo u nekoj jednostavnijoj varijanti svakako voljeli barem pokušati rekreirati kod kuće.
Mali odmor i osvježenje među sljedovima stiglo je u formi domaćeg napitka od đumbira, krastavca i timut papra. Lagano, svježe, taman da nas rashladi i podigne energiju za stolom. Dobra fora.
Nakon toga bili smo spremni za još jedan riblji slijed – poširani romb na raguu od hrena i rotkvica s mariniranim rotkvicama, emulzijom od peršina, ikrom pastrve i točkicama od maslinova ulja, ulja od peršina i kulena. Koliko god ova kombinacija neobično zvučala, sve je funkcioniralo odlično. Nježan romb lijepo se stopio s taman dovoljno intenzivnim umakom od hrena, a svi ostali dodaci dobro su podupirali priču i zabavljali nas kroz cijeli proces pražnjenja tanjura. Odvažno i uzbudljivo.
Glavno mesno jelo bio je jelen koji je pečen na otvorenoj vatri pa premazan kombinacijom kleka, pinjola i lisičarki, a poslužen je uz taco od kupusa punjen tartarom od jelena, kremu od brokule i ragu od crnog češnjaka, suhih šljiva i celera. Uz sve to, tu je bio i gusti, bogat demi glace umak. Jelen je bio lijepo pečen i ostao je sočan, a od svih dodataka, najviše nam se svidio ragu od crnog češnjaka, koji je bio moćan, slan, slatkast, kiselkast, imao je zabavnu teksturu i odlično se slagao uz moćno meso. Kremu od brokule iz ove bismo kombinacije u potpunosti izbacili, a taco uz kupusa, koji je sam za sebe bio dobar, voljeli bismo vidjeti kao zasebno jelo, jer smatramo da ova kombinacija u ovoj formi to može iznijeti.
Na red su zatim stigli deserti. Prvi je spajao kuglice od čokolade i karamele sa sladoledom od vrganja, pjenu od karamele i keks s prahom od vrganja. Ovdje nam se najviše svidio sladoled od vrganja i pjena od karamele, dok nam je ostatak komponenti zapravo bio višak. U drugom desertu u središtu pozornosti bila je mrkva, i to poširana s vanilijom, s kremom i pjenom od mrkve i kolač od mrkve s čipsom od bijele čokolade i sladoledom od badema. Na ovom nam se tanjuru ponovno najviše svidio sladoled, dok nam je sama mrkva bila blaga i vodenasta, bez pretjerano izražene slatkoće karakteristične za mrkvu (čak i bez šećera), pjena i krema bile su pomalo beskarakterne, a biskvit od mrkve bio je dobar, ali voljeli bismo da je bio aromatičniji i sočniji, što i inače volimo kod dobrog kolača od mrkve.
Na kraju, tri praline, od maline, od marakuje i jagode i od kikirikija, bile su dobre, hrskave izvana i lijepo kremaste iznutra, intenzivnih voćnih okusa. Ipak, voljeli bismo da su nas punjenja barem na trenutak iznenadila. Primjerice, da je pralina od kikirikija sadržavala kakvu finu pastu u sredini ili da su marakuja i jagoda bile kiselije.
Uz večeru smo, na preporuku osoblja, koje je inače bilo izrazito ljubazno i spremno na sugestije, pili i nježan slovenski Verus sauvignon blanc, moćan Patrick Piuze Chablis Terroir Decouverte Vendanges 2022 i Château Suduiraut 2010. Sve opcije su nam se svidjele, ali nam je posljednja svakim novim gutljajem i u kombinaciji s desertima, na kraju ipak bila malo preteška.
Na kraju, večera u Dubravkinom putu još je jednom bila lijepo, ugodno iskustvo koje bismo rado ponovili i kada na meni stignu kakva ljetna osvježenja, jela od rajčice, tikvica i krastavaca, ono što u ovo vrijeme volimo i želimo vidjeti na tanjurima. Slani dio večere osvojio nas je neobičnim kombinacijama okusa koje su sve funkcionirale više nego dobro, ali slatki dio pomalo nas je iznenadio, posebice zato što Robert Bašić, već godinama glavni slastičar u Dubravkinom putu, inače obavezno oduševi idejama i kombinacijama na tanjurima. Čini se da ćemo se morati vratiti na slatki popravni...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....