Preporuku za posjet konobi Boccaporta dobili smo od pulskih lokalaca. S obzirom na to da ponuda dobrih restorana u Puli nije velika, odlučili smo poslušati i probati nešto novo. Konoba se nalazi ustvari na putu za Verudelu, izvan strke i gužve grada, a ispred nje velik je šumarak za mnogobrojne goste, pa postoji dobra šansa i da parkirate u hladu.
Sama konoba je podijeljena u nekoliko nivoa, i ima veliku terasu u dobrom hladu. Odmah pri dolasku jasno je da strka i gužva ovdje ne staju. U Boccaporti sjede domaći, stranci, turisti i lokalci svih dobi. Samo uređenje je neki miks između tradicionalne konobe, restorana iz osamdesetih i lokalnog kafića u kojem se svi znaju, a konobari se nadvikuju preko šanka. U svakom slučaju, vrlo dobra atmosfera potkrijepljena zgodnim plakatima po zidovima koji između ostalog kažu i "Brižna hiža prez Marije i konoba prez vina i rakije!"
Odmah uočavamo da su konobari sasvim "old school" što nam se sviđa jer malo je takvih konobara igdje ostalo. Em su obučeni u bijele košulje i crne hlače i pregače, em vrlo opušteno i šeretski komuniciraju s gostima, kao da smo im djeca ili prijatelji. Jelovnik je relativno malen i u svakom segmentu dosta precizan, bez puno petljanja, što nam se također svidjelo. Kasnije smo, doduše, vidjeli neke hlapove na stolu do našeg, što se valjda dobije ovisno o danu (i prigodi).
Iako su nas u Boccaportu poslali s preporukom za mesna jela, nama se meso na taj vrući dan jednostavno uopće nije jelo. Stoga smo krenuli i završili morski, i to isprobavajući jela koja su nam zvučala najkreativnije. Krenuli smo s trisom sardela (13 €) i hladnim morskim pjatom (22 €). Slane, marinirane i srdele na saor ponudile su točno ono što smo očekivali (zajedno s finim domaćim kruhom i jako dobrim maslinovim uljem), dok se na hladnom morskom pjatu našlo svega pomalo, pa i nekog dimljenog lososa koji tamo realno nije imao što raditi.
Pohvaliti se može pršut od tune, bakalar na bijelo i hobotnicu na salatu - nakon što smo je posolili. Nastavili smo morski, s toplim predjelima koja su nas zaintrigrala: pljukanci sa sipom i vrganjima (18 €), ravioli sa sirom u umaku od tartufa, kaneštrela i gambera (17 €) te miješane školjke na buzaru (20 €). Jela su zvučala zanimljivo, cijene pristojno, a dobro maslinovo ulje kao i Coronica malvazija na čašu (3,3 €?!) govorili su da se ovdje radi o dobrom ugostiteljstvu.
Međutim, u realizaciji smo naletjeli na probleme. Pašta, iako se činilo da je domaća, ni u jednom slučaju nije bila dobra, istovremeno neskuhana i gnjecava, a ravioli kao da su bili punjeni sirom za pizzu ili tako nekim sirom kojemu tu nema mjesta.
U umacima kao da je bilo gustina, a možda i malo "juhe od gljiva", tako da u pljukancima sa sipom i vrganjima nismo baš mogli razaznati okuse namirnica koje smo jeli. Ista stvar dogodila se i s raviolima, bezličan umak prekrio je sve druge okuse, kao da je svejedno jesu li na tanjuru kozice ili sipa.
Školjke na buzaru mirisale su kako buzara već treba mirisati, porcija je bila obilata, ali i opet, školjke su bile prilično utopljene u krušne mrvice, ili je u šugo dodano još nešto da ga zgusne. Deserti su malo popravili stvar, dekonstruirana kremšnita bila je vrlo dobra, a pannacotta klasika.
Sve to skupa razočaralo nas je, dok je susjedni stol veselo mlatio po hlapu. Za nastaviti s mesnim jelima više nije bilo mjesta pa smo ručak završili s upitnicima iznad glave. Pitamo se je li moguće da s mesom i ribom po kojoj su možda poznatiji postupaju bolje nego s toplim predjelima koja su nas malo vratila u osamdesete? Ili je samo stvar u velikim porcijama za pristojne novce? Morat ćemo doći provjeriti još jednom, čini se. Jer nam se atmosfera u Boccaporti baš sviđa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....