"Nitko ne može pobjeći svom neuspjehu ni otići iz ovog grada. Rim. Koji ćeš vrag raditi u Rimu? Samo budale idu u Rim! Znaš li koliko priča ima u ovom gradu? Vidi! Da li je moguće da te ovaj grad uopće ne nadahnjuje? Dakle, želiš li nešto reći? Ili si samo budala kao svi ostali? Imaš li priču? Pokaži malo hrabrosti! Hajde budalo! Želiš li ispričati priču?! Nađi hrabrosti da je ispričaš! Hajde!" iz sveg glasa urliče talijanski glumac Ciro Capano u ulozi renomiranog redatelja Antonia Capuana u filmu Božja ruka čija se radnja odvija u Napulju. I doista, koliko istine ima u njegovom monologu. Usudimo li se, pronaći, proživjeti pa ispričati svoju priču? Mi, ljudi smo prokleti, uvijek tragamo za srećom i boljom pričom negdje izvan nas i u nekim drugim, "boljim" gradovima. Prije nego što sam kupila kartu za Napulj u neobaveznim razgovorima baš uvijek se potkralo pitanje: "zašto ideš u Napulj pa on je tako prljav i nesiguran?"
Malo je europskih gradova koji svakom svojom ulicom vrišti životom. Napulj miriše na zapišani toalet i svježe oprano rublje koje se suši na tiramolima. To je grad koji se ljuti, plače i smije takvom žestinom kakvu smo mi zaboravili, potisnuli ili je nikad nismo ni imali. Svatko tko otputuje u Napulj trebao bi u lokalnom kafiću na plastičnom stolcu pogledati prijenos nogometne utakmice čak i ako prezirete sport iz dna duše. Nogomet je u Napulju sve, a oni imaju svog boga koji je još uvijek živ i to je Maradona. Taj ushit, zanesenost i fascinacija nogometnom božanstvu kojem se klanjaju još i dan danas ekraniziran je u filmu Paola Sorrentina Božja ruka iz 2021. godine. Jurica Pavičić je svojevremeno napisao osvrt o spomenutom filmu, ako vas treba dodatno nagovarati da ga pogledate na Netflixu.
U strogom centru grada postoji kvart koji se zove Quartieri Spagnoli gdje je glavna atrakcija ogroman Maradonin mural. Nekad je to bio vrlo siromašan, gotovo sirotinjski kvart gdje su vojnici tražili zabavu, područje raznih pljački i obračuna, a danas je to jedna od obaveznih turističkih lokacija i vjerojatno jedino mjesto gdje žene više fotografiraju muškarce za društvene mreže. Koliko je Maradona velik, živ i važan ne samo za Napulj nego cijelu nogometnu scenu govori anegdota kad se Jose Murinho prije nogometnog susreta Rome i Napolija prošetao gradom i položio cvijeće ispred glasovitog murala (vrlo vjerojatno sličnih zgoda ima mnogo, ali ovoj smo svjedočili).
Odande možete prošetati uskim uličicama i razgledati Dvorac San Elmo s kojeg puca prelijep pogled na cijeli Napulj. Red je napisati i da cijelo vrijeme pješačite uzbrdo pa šetnja možda neće biti najugodnija, moguće su neplanirane svađe s partnerom, propitivanje smisla vlastitog života, ali na kraju će vam biti drago jednom kad se popnete.
Nakon što ste se ponovno rodili na platou spomenutog dvorca i zaboravili na nedavno uskrsnuće zbog uzbrdica, možda ćete biti raspoloženi za rani ručak. Apsolutno najbolje mjesto u gradu za rani ručak je Pescheria Azzurra. Ovdje treba doći oko podneva, najkasnije u 13 sati. Pripremite se na gužvu, naručite bevandu ili aperol u susjednom lokalu. Kažite gospođi koja izvikuje imena vlastito i uživajte u Fellinijevim scenama na otvorenom. Pescheria Azzura je najživopisniji lokal u gradu koji je zapravo ribarnica i restoran u jednom. Oni koji nemaju strpljenja čekati na mjesto za visokim stolovima često uzmu fritto misto koje gospođe nemarno grabe iz velikih posuda i stavljaju u papirnati smotuljak. Najveći dio zauzima ribarnica gdje svaki radnik ima svoje zaduženje: jedan uzima narudžbu, drugi važe ribu, treći naplaćuje. Ribu ne smijete dirati, ni propitivati koliko je svježa, jer vas kroz kolutove dima čovjek prostrijeli pogledom i naredi vam da kupite ribu drugdje. Vrlo vjerojatno ako ste napravili takav gaf više nikad ondje nećete biti usluženi, ali ako imate jednostavnu narudžbu to ćete i dobiti. Riba se baca u plastične vrećice, zavežljaj s vašim ručkom se dobacuje gospođi koja "drži" kasu i važe ribu nakon čega ponizno možete preuzeti svoju robu. U tom šušuru ribarnice, jedan dio stola posebno je rezerviran za tipa koji filetira i obrađuje tunu s opuškom cigarete u ustima i to najsporijim tempom na svijetu. U vrtlogu svađe, vike, smijeha, taj čovjek samo šuti, puši, obrađuje te ogromne nemani teže od 50 kilograma, ponovno pali novu cigaretu kad se ugasi i dosta loše podnosi bilo kakvo obraćanje. Jednom kad dođete do stola, naručite sve što vam srce poželi od tjestenina do porcije fritto mista, sve je dobro, jednostavno i nevjerojatno zabavno. Jela uglavnom koštaju oko 10 eura.
Kako Napulj živi noću i atmosferu periferije dobro ćete doživjeti kroz relativno novu Netflixovu seriju "Lažljivi život odraslih" (La vita bugiarda degli adulti) napravljenu po romanu trenutno najveće talijanske spisateljske zvijezde Elene Ferrante. Umorni od šetnje, buke, života i šarenila, predahnite u lijepom baru uz Aperol ili limoncello. Barrio Botanico je predivan i imate osjećaj da ste privilegirani što ste baš vi otkrili tajni vrt s dobrom glazbom i cugom unutar stoljetne palače.
Drugi dio napuljskog vodiča objavit ćemo u petak, 17. veljače., a do tada možete pogledati film Bračne veze redatelja Danielea Luchettija na platformi Moviemix.eu. Luchetti sjajno prikazuje Napulj ranih 80-ih godina i bračnu vezu pred raspadom, nepodnošljivu situaciju za njihovo dvoje djece i čvrstu povezanost dostatnu da održi taj isti brak trideset godina.