U posljednjih nekoliko dana na Redditu se razvila zanimljiva i vrlo dinamična rasprava o kvaliteti gradnje starih i novih stambenih objekata u Zagrebu, posebno kad je riječ o neboderima iz razdoblja bivše Jugoslavije. Glavno pitanje bilo je jednostavno, ali intrigantno: "Zašto se više ne grade veće stambene zgrade, po veličini slične ovima? Koji je vijek trajanja ex-Yu nebodera iz Zagreba? Većina izgleda oronulo."

Ovaj upit pokrenuo je lavinu komentara, u kojima su sudionici raspravljali o kvaliteti gradnje, održavanju, modernim propisima i investicijskim prioritetima.

Mnogi komentatori istaknuli su kako izgled starih zgrada često ne odražava njihovu stvarnu kvalitetu. Tako jedan korisnik navodi da zgrade izgledaju oronulo prvenstveno zbog neodržavanja. "Ništa ne traje zauvijek. Ima po Španskom zgrada iz Juge koje su održavane i s novom fasadom i one koje nisu. I razlika je drastična."

Isplati li se kupiti stari stan u Zagrebu namijenjen za adaptaciju? Imamo odgovore!

Ova tvrdnja naglašava da sam materijal i konstrukcija nisu problem, već način na koji stanari i zajednice upravljaju održavanjem objekata. Drugi korisnik nadovezao se na ovaj komentar istaknuvši kako obnovu masovnih blokova većinom financira EU.

"Počelo je s dodatnom izolacijom prije par godina, sada neke već imaju i novu fasadu pa ti možda te s novom fasadom izgledaju bolje održavane."

S druge strane, diskusija je pokazala da je upravljanje starijim zgradama često složen proces, s obzirom na odluke koje zahtijevaju konsenzus velikog broja stanara, a "hrpa stanara ne bi ni kune dala".

Većina komentatora slaže se da su nekadašnje zgrade građene s drugačijim standardima i pristupom. Jedan korisnik tako ističe da su zgrade izgrađene od firmi poput Industrogradnje bile konstrukcijski jake i da su i danas kvalitetne.

"Jedino što je sad lošije kod takvih zgrada su instalacije, ali to se rješava lokalno na razini ulaza. Ako imaš razumne stanare, sve se da riješiti.”

Kupujete stan? Obratite pažnju na ovaj detalj, razlika u cijeni može se mjeriti u tisućama eura!

Pojedini sudionici rasprave ističu da starije zgrade često nude bolje tehničke karakteristike od novogradnje. Jedan je stanar opisao svoju zgradu iz doba Jugoslavije: "Barem moja zgrada je cijela od armiranog betona, dakle otporne su dobro na potrese, zvučno su dobro izolirane, a toplinska izolacija je isto kvalitetna. Imamo pet liftova s jednim velikim teretnim tako da svi stanari uvijek mogu doći do lifta kada god uz minimalno čekanje. Kada netko na suprotnoj zgradi pušta glasnu muziku ili ima tulum i dere se ja uopće ne čujem."

Suprotno tome, neki korisnici upozoravaju da novogradnja ima brojne prednosti u pogledu materijala i fasada, posebno u posljednjih pet do deset godina.

"Većina novogradnji u posljednjih 5-10 godina je armirani beton jer je malo skuplje od zidanja, a puno brže i kvalitetnije. Toplinska izolacija nikako ne može biti bolja u starim zgradama kada novogradnje stavljaju fasade od materijala s daleko boljim svojstvima. O instalacijama da ne pričam. Kako mogu biti bolje u starim zgradama kada su se tada koristili lošiji materijali i standardi?"

Neboder arhitekta Slavka Jelineka, ‘Trešnjevačka ljepotica‘, sagrađen je 1967./1969.

IVANA NOBILO/CROPIX/CROPIX

Što kaže struka?

S time se slaže i Bojan Milovanović, izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji smatra kako je, što se tiče kvalitete gradnje, novogradnja sigurno kvalitetnija od starogradnje - zbog sadašnjih puno kompleksnijih zahtjeva i propisa za izgradnju.

"U novim zgradama stanari se eventualno žale na loše izvođenje, ljudima obično curi voda... Ali gradnja je sigurno kvalitetnija nego što je prije bila, posebice toplinska izolacija", zaključuje.

Na pitanje koji je vijek trajanja ‘ex-Yu nebodera‘, ističe kako je projektirani vijek zgrada dobro znan, a riječ je o minimalno 50 godina.

To ne znači da će se nakon prolaska tog razdoblja ona srušiti, već je to razdoblje na koje je konstrukcija projektirana da zadrži zadanu razinu sigurnosti i funkcionalnosti, pod uvjetom redovitog održavanja.

Bez urbanističkog plana

Diskusija na Redditu proširila se i na pitanje urbanističkih planova i GUP-a pa je jedan Zagrepčanin objasnio kako GUP dugi niz godina od 1986. nije dopuštao gradnju stambenih nebodera.

Na pitanje ‘Zašto se više ne grade veće stambene zgrade‘, jednostavno je odgovorio jedan korisnik Reddita:

"Ove stare zgrade i kvartove radila je bivša država i cijeli kvart je planski posložen jer je država kupovala velike parcele, danas to rade privatni investitori na znatno manjim parcelama. Dosta se i promijenilo mišljenje ljudi o životu u visokim zgradama, nekada je to bila vrsta prestiža, dok je danas poželjnija niskogradnja."

O svemu smo popričali i s arhitekticom Ivanom Niskotom, koja ističe kako se u Zagrebu ne grade stambeni neboderi jer više nisu predviđeni u urbanističkim planovima.

"Gradnja visokih zgrada je skupa zbog temeljenja i planiranja parkinga. U osamdesetima su se neboderi isplatili raditi jer je investiciju gradnje preuzela država i radilo se na najisplativiji način. Tako da su se neboderi radili od gotovih betonskih blokova, pripremljeni ranije u tvornici, sistemi pregradnih zidova, fasada, čak i cijelih kupaonica koji su se umetali kao Lego kockice. Takva izgradnja je bila brza i isplativa i bila je tadašnji trend gradnje."

Vrijeme takve gradnje je prošlo, napominje Niskota.

Danas se neboderi većinom, kaže, namjenom planiraju kao poslovni ili za turizam (hoteli), a stanogradnja je osuđena na privatne investitore "koji kupuju parcele i grade urbane vile sumnjive kvalitete izvedbe i stambene kvalitete u podsljemenskim zonama s vrlo visokim cijena kvadrata".

"Osim nekoliko većih građevinski firmi koji u kolaboraciji s nagrađivanim arhitektonskim biroima grade lijepe interpolacije i stambene blokove jako je malo zanimljive i kvalitetne nove stambene arhitekture", zaključuje Niskota.

Na kraju svega, zaključak i struke i korisnika Reddita je zapravo isti - najveća stavka je održavanje zgrada, a za to fale stručni ljudi na pravim mjestima.

"Bolja" zgrada ne postoji univerzalno - ni starogradnja ni novogradnja nisu same po sebi jamstvo kvalitete. Bez jasnih urbanističkih pravila, bez nadzora nad gradnjom i bez kulture održavanja, i najkvalitetniji objekt može propasti, dok dobro vođena starogradnja može trajati desetljećima.

Zagreb se tako nalazi u paradoksu: naslijedio je kvalitetno planirane kvartove, ali danas više nema sustav koji bi osigurao jednaku razinu kontrole i spriječio urbanističke i građevinske pogreške.

Dok se to ne promijeni, rasprava o starim i novim zgradama neće biti pitanje arhitekture, nego pitanja društva u kojem živimo.