Arhitektura za neke dolazi kao poziv, a za druge kao nasljeđe, no u rijetkim se slučajevima te dvije linije poklope tako prirodno kao kod osječkog arhitekta Brune Rechnera. Odrastajući uz crteže oca, također arhitekta, koji su s vremenom postajali stvarni prostori, vrlo je rano shvatio kojim će putem krenuti.
Danas, u vremenu u kojem se prostor često promatra kroz kvadrate i investicijski potencijal, Bruno Rechner pripada generaciji arhitekata koji ga i dalje čitaju kao složen sustav odnosa, navika i emocija. Njegovi projekti - osobito oni javni, među kojima su autobusni kolodvor u Osijeku, gradska tržnica u Vukovaru, rekonstrukcija osječkog Trga slobode i prva drive-in ljekarna u Hrvatskoj - ne oblikuju samo vizuru gradova, već i svakodnevicu njihovih stanovnika. S više od 300 realizacija i nizom međunarodnih priznanja, među kojima je i nedavna nagrada Architecture Masterprize za projekt obnove pješačke zone u Slavonskom Brodu, dosljedno gradi pristup koji se temelji na analizi, kontekstu i dugoročnom razmišljanju.
U razgovoru za Dom&Dizajn otkriva kako izgleda rad iza kulisa velikih projekata i zašto ne vjeruje u prečace te progovara o odgovornosti javnog prostora i razlozima zbog kojih urbanizam u Hrvatskoj, kako kaže, danas gotovo da i ne postoji.
S obzirom na to da ste odrasli uz arhitekturu, sjećate li se trenutka kada ste shvatili da je to i vaš put, a ne samo obiteljsko nasljeđe?
Da je arhitektura moj put, shvatio sam već od malih nogu. Gledao sam kako otac za radnim stolom nešto crta, a onda, hodajući s njim kroz gradilišta, ti crteži postaju stvarnost, trodimenzionalno se materijaliziraju, postaju opipljivi. Fascinirala me kreacija, nastajanje ideje i njezina realizacija. Već u osnovnoj školi profesorica tehničke kulture prepoznala je moj talent za crtanje, modeliranje, maketarstvo i maksimalno me podupirala u razvoju tog talenta koji je sigurno došao kroz genetiku. Svo daljnje školovanje bilo je isključivo u smjeru da jednog dana postanem arhitekt.
Koliko Vam je pomoglo (ili odmoglo) to što je i Vaš otac Predrag arhitekt?
Iznimno puno mi je pomoglo. Za vrijeme studiranja imao sam veliku privilegiju u tatinom uredu prakticirati sve ono što bih kroz semestar naučio. Završim kolegij obiteljske kuće, na kraju semestra s tatom projektiram kuće, idući semestar višestambene zgrade, zatim zgrade za obrazovanje itd. Iz tog razloga nisam ni jurio završiti u roku jer sam teoriju htio provjeriti u praksi. Neke od najvećih projekata na kojima sam imao mogućnost s njim raditi, napravio sam još dok sam bio student (Autobusni kolodvor u Osijeku, Stambeno-poslovno-hotelski kompleks u Đakovu itd.).
Mnogo me naučio, njegovo iskustvo je bilo neprocjenjivo.
‘Naš‘ arhitekt Smiljan Radić osvojio ‘Nobela‘ arhitekture: ‘Moj djed je s Brača otišao 1919.‘
Vaš rad obuhvaća više od 300 projekata različitih tipologija. Kako pristupate balansiranju između javnih, privatnih i urbanističkih projekata, a da svaki zadrži vaš prepoznatljiv potpis?
Upravo ta različitost zadataka, mjerila i namjena održava našu fokusiranost i čini naš posao zanimljivim. Svaki put istražujemo, analiziramo suvremene primjere, obilazimo lokacije, kreiramo nešto novo, drugačije. Nema rutine ili monotonosti koja ponekad može uspavati.
Kada radite javne projekte koji utječu na svakodnevni život tisuća ljudi - osjećate li pritisak ili privilegiju?
I jedno i drugo. Raditi na projektima javnih prostora je, prije svega, izazovno. Utječete na sve koji u nekom gradu ili zajednici žive, jer taj prostor svi koriste. Mijenjate ustaljene navike, način korištenja i mentalnu sliku koju svaki korisnik ima o nekom prostoru. Doživljaj o nekom prostoru je individualan, subjektivan. Svatko će u njemu pronaći nešto što mu se sviđa ili ono što mu se manje sviđa. Na arhitektima je zadatak uvesti red i hijerarhiju prostora kako bi svatko imao jednaku ugodu i ravnopravnost u korištenju.
Možda sam u krivu, ali čini mi se da ste zastupljeniji u tim "javnim" projektima; je li to svjesna odluka u kontekstu društvene odgovornosti ili su Vam podjednako izazovni i privatni stambeni projekti?
Odluka koji projekti će biti zastupljeni kroz naš rad došla je sama od sebe, a prvenstveno je poslovne prirode. Naime, kroz 35 godina rada, naš ured prerastao je manje zadatke. Što je veći projektantski tim kojeg okupljamo, to se morate baviti većim projektima. Iz tog razloga obiteljske kuće isprojektiramo svega jednu do dvije godišnje, onako, za svoje malo zadovoljstvo.
Vaš pristup projektima je vrlo zanimljiv - kod javnih projekata obilazite slične lokacije, dok kod privatnih stambenih projekata tjednima razgovarate s vlasnicima ne biste li upoznali njihove navike i stil; što time postižete? Bi li zapravo svaka arhitektura trebala biti takva, individualan i pomno promišljen odgovor na određene specifičnosti/lokaciju/želje svakog projekta?
Kad projektiramo javne prostore, trgove, parkove, pješačke zone, često nas pitaju koji je koncept, koja ideja vas je vodila prilikom projektiranja, kako ste došli do rješenja. A mi dođemo na lice mjesta, sjednemo i promatramo prostor oko sebe, gledamo što rade prolaznici, gdje se zadržavaju, što im je interesantno, gledamo vizuru, tražimo točke fokusa, iskoračamo na jednu i drugu stranu, promatramo gdje upada sunce, gdje je hlad, odakle dominantno puše vjetar, tražimo red, hijerarhiju prostora, logiku kretanja, navike, fleksibilnost korištenja, mogućnost buduće promjene, promatramo boje, intenzitet, ritam, proučavamo zgrade koje nas okružuju, njihov izgled, visinu, smjerove prilaza, pitamo slučajne prolaznike koji je njihov doživljaj prostora, što im smeta, što nedostaje, što ih veseli i kad to sve izanaliziramo, ideja proizađe kroz kreativni proces, nije imaginarno nametnuta, a dalje je sve tehnika, nešto znanja i zrno iskustva.
Zbog sve kraćih rokova i zahtjeva za brzim rezultatom, to zna biti teško, iscrpljujuće, ali od toga ne odustajemo. Uvjerili smo se da je to ispravan put i nama važan kako bismo donijeli prave odluke za investitora, korisnika i prostor u kojem gradimo, jer rezultat našeg rada je trajno vidljiv. Arhitektura je trag u prostoru, živi puno duže od nas. Koliko je taj trag vrijedan, dobar, funkcionalan, lijepo oblikovan, inovativan, napredan, ovisi o arhitektu i investitoru, ali i o tome koliko kao arhitekt želite uložiti u odnos s investitorom kako biste mogli otvoreno razgovarati o temi na kojoj ste angažirani. Vjerujem da iz otvorenog, iskrenog odnosa i razmjene ideja nastaju puno bolja prostorna rješenja.
Kako biste danas ocijenili arhitekturu u Hrvatskoj, koje bi bile prednosti, a koji glavni nedostaci, prema Vašem mišljenju? Primjećujete li u Hrvatskoj i "lošu" arhitekturu? Što Vas u hrvatskim gradovima najviše frustrira kao arhitekta, a što istinski veseli?
Arhitektura u Hrvatskoj ima sve više lijepih, dobrih, pozitivnih, vrijednih, iznimnih primjera, ali se u masovnosti prosječne i loše izgradnje izgubi. Volio bih kad bi se prosječna razina kvalitativno podigla jer je svima ugodnije odrastati, školovati se, živjeti, raditi u dobrim prostorima, u arhitekturi koja nudi više od pukog broja kvadrata. Za to su, naravno, potrebna sredstva, viši životni standard, ali i svijest o tome što arhitektura nudi i što ona jest. Uvjeren sam da je puno veća motivacija raditi u dobroj poslovnoj zgradi, da kreaciju mladih možemo više razviti u vrtićima i školama koje nude viši prostorni standard, da je optimizam i ugodu života lakše ostvariti u kući ili zgradi ili naselju koje je netko pravilno osmislio, orijentirao, izdimenzionirao, omogućio prostorni sadržaj, zelenilo, funkcionalnost, estetsku vrijednost. Volio bih kad bi svi živjeli u dobroj arhitekturi.
A urbanizam? Gdje vidite da se događaju najveće pogreške i gdje ima prostora za napredak?
Urbanizam, prostorno planiranje grada, naselja, kvarta, ulice, nažalost, više ne postoji. Sveden je na najnižu razinu pukog određivanja namjene zemljišta bez ikakve ambicije za smislenom organizacijom prostora i života. Urbanizam je u ingerenciji općina, gradova, županija i dok god vodeći ljudi na tim pozicijama ne shvate da je prostor resurs koji nepovratno nestaje u lošoj i banalnoj izgradnji i da takvom izgradnjom nastaje trajno zagađenje prostora, nema naprijed. A onda nema ni novih naselja s vrtićem, školom, zelenilom, odvojenim pješačkim i kolnim prometom, igralištima, javnim prostorom, parkingom i svim sličnim sadržajima koje, primjerice, planirano naselje treba imati. Onoliko koliko je svijet napredovao u zadnjih pedeset godina, toliko je urbanizam nazadovao, jer mi danas spominjemo primjere od prije pedeset godina kao jako dobre, koji su, da apsurd bude veći, danas neostvarivi. Želim vjerovati da će doći trenutak kad će svaki grad pozvati desetak arhitekata, sjesti s njima za stol i kroz dijalog ideja potražiti stručne prijedloge i rješenja. Ne znam koji to arhitekt u svojem gradu ne bi pomogao da stvari krenu na bolje.
Nedavno ste za projekt pješačke zone u Slavonskom Brodu osvojili Architecture Masterprize Best of Best 2025., u kategoriji Urban design. Kako ste osobno doživjeli trenutak kada ste saznali da je projekt nagrađen među realizacijama iz 72 zemlje?
Kroz godine rada skupili smo više od dvadeset internacionalnih arhitektonskih priznanja, nagrada, nominacija i doživljavamo ih isključivo kao potvrdu da smo na dobrom putu i kao motivaciju za daljnji rad. Naravno da nagrada godi, ali više od nje raduje nas ono što nas čini arhitektima, a to je novo dokazivanje kroz idući projekt.
U urbanom dizajnu često koristite betonske ploče s pažljivo odabranim bojama, formatima i uzorcima. Možete li opisati kako one utječu na karakter prostora i percepciju korisnika? Postoje li materijali ili pristupi u arhitekturi koje trenutno istražujete i koje planirate uključiti u buduće projekte?
Betonske ploče Semmelrock, koje koristimo za parternu oblogu u projektiranju javnih prostora, koristimo iz više razloga. Prva je zbog teksture, različitih dimenzija i načina postavljanja kojom naglašavamo linearnost, ritam, harmoniju ili dinamiku. Druga je zbog načina izvedbe, mogućnosti izrade pojedinih detalja i povezivanja s drugim elementima urbane opreme. A treća je zbog održavanja i eventualne potrebe za podizanjem ili zamjenom pojedinih dijelova. Od betonskih ploča, trenutno ne vidim bolji materijal za partere javnih prostora. Ono što je vječna tema javnih prostora, ali i pristupa našoj arhitekturi, jest fleksibilnost u korištenju. Trudimo se omogućiti da sva naša rješenja imaju mogućnost mijenjanja, prilagodbe nekom novom vremenu, nekoj novoj namjeni i nekim novim korisnicima. Svjesni da je to u projektiranju teži put, odgovornost i savjest prema arhitekturi nas na to obvezuje.
Prva "drive-in" ljekarna u Hrvatskoj bila je inovativan koncept. Koji su bili ključni aspekti dizajna za funkcionalnost i korisničko iskustvo u ovom projektu? Kako dolazite do takvih inovativnih rješenja?
Otvorenost arhitekta i investitora s kojim dugo surađujemo dovela je do ideje i realizacije prve drive-in ljekarne. Nastala je puno prije korone, a došla je iz potrebe da se fizički posao skladištenja, sortiranja lijekova te praćenje kad koji rok istječe prebaci s farmaceuta na robota. U ljekarni, iza prostora u kojem se izdaju lijekovi, postoji robot koji izgleda poput ET-a, smješten u veliki boks-kontejner u kojem se nalaze lijekovi. Farmaceut kutije s lijekovima doslovno ubaci u kontejner, a robot ih sam slaže po policama, sortira po rokovima, po učestalosti izdavanja i sličnom algoritmu. Kad dođete u ljekarnu automobilom, kao kad dolazite u neki fast food drive-in i zatražite lijek, farmaceut umjesto da gubi vrijeme na traženje, s vama komunicira i savjetuje vas, a za to vrijeme robot, putem kanala pod stropom, dostavlja lijek farmaceutu koji vam isti isporučuje. Postigli smo da stroj postane fizička podrška farmaceutu, a da farmaceut ima više vremena za pacijenta.
Zgrada sjedinjuje tri funkcije: farmaceutsku, ambulantnu i poslovnu. U prizemlju je ljekarna u koju se može ući pješačkim i kolnim putem, odnosno ljekarna s mogućnošću drive-in izdavanja lijekova i klasičnog u samoj ljekarni. Na katu su ordinacije doktora opće prakse, a na drugom katu uprava lanca ljekarni.
Postoji li projekt koji biste danas napravili drukčije?
Na svakom zadatku provedemo jako puno vremena i to puno prije nego postane realnost. Dobroj arhitekturi prethodi puno analiza, istraživanja mogućnosti, varijanti, odluka oko rješenja i finog usklađivanja. Projekt gledamo od prve skice, prvih nacrta, gledamo kako se razvija, raste, gradi se i kad postane stvarnost puštamo ga korisnicima i vremenu. Više mu se ne vraćamo sa željom da ga mijenjamo, nego ga koristimo kao i svi drugi.
Derutna secesijska kuća u Osijeku obnovljena i uređena. Sve je trajalo dvije godine...
Na čemu trenutačno radite?
Od većih projekata, trenutačno gradimo i projektiramo dva hotela, vrtić, polikliniku, tri višestambene zgrade, pet trgovačkih centara, dva parka, pješačku zonu...
Projekti su veliki, kompleksni, smješteni na različitim lokacijama, ali jako zanimljivi. Sretni smo što nam posao omogućuje da doživimo sve ljepote i različitosti naše Hrvatske.
Koji je Vaš savjet mladim arhitektima koji žele razviti vlastiti stil i istovremeno raditi projekte različitih tipologija?
Savjet koji mogu uputiti mladima je put koji sam i sam prošao. A to je rad, rad i enorman rad. Da bi se profilirali u bilo kojem poslu, morate biti spremni učiti, istraživati, usavršavati se i ponekad otići i iznad svojih mogućnosti. Pomaknite sami svoje granice, istražite prostranstvo profesije u kojoj ćete provesti život. Kad dođete do trenutka u kojem shvaćate da ste duboko u materiji, a prostor za učenje je sve veći, uspjeli ste. Talent je mali dio tog uspjeha, puno veći dio je rad i stjecanje iskustva.
Svjestan sam da je ovo u potpunoj suprotnosti s današnjim načinom života kojim dominira površnost, gdje je sve neki click, like, fake, brzi rezultat, lažni sjaj, slika bez sadržaja. Biti profesionalac u svom poslu, izgraditi kredibilitet, traži sadržaj, znanje i iskustvo. Život je maraton, a ne sprint.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....