Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Prošlo je pet godina otkako je Joe Biden povukao američke vojnike iz Afganistana. To nije bio prisiljen učiniti. Sjedinjene Države mogle su nastaviti braniti manjkavu, ali demokratski izabranu afganistansku vladu unedogled, no odlučile su to ne činiti. Američkim biračima bilo je dosta najduljeg rata u povijesti njihove zemlje, vođenog protiv talibana, milicije koja je kontrolirala velik dio ruralnog Afganistana. Donald Trump odredio je rok za povlačenje, a Biden ga je potom dovršio.
Najava američkog odlaska natjerala je sve naoružane aktere u Afganistanu da ponovno promisle o ishodu građanskog rata. Ratni vođe počeli su ubrzo mijenjati strane, a vojnici vladinih snaga napuštali su položaje ili nestajali. Vlada se gotovo odmah urušila. Talibani su preuzeli vlast uz vrlo malo otpora. Pamtimo slike očajnih civila koji, pokušavajući pobjeći od novih vlasti, držeći se za kotače američkog zrakoplova pri polijetanju, padaju u smrt.
Talibani, čije ime znači „vjerski učenici“, prvi su put preuzeli vlast 1996. i nametnuli brutalan spoj islamizma i predmodernih plemenskih običaja. Zabranili su obrazovanje djevojčica i homoseksualce kažnjavali kamenovanjem do smrti. Sjedinjene Države i njihovi saveznici srušili su talibanski režim nakon što je pružio utočište al-Qaidi, terorističkoj organizaciji koja je u rujnu 2001. otetim zrakoplovima napala SAD. Talibanski borci zatim su godinama vodili gerilski rat protiv demokratskog sustava koji su Amerikanci pomogli uspostaviti, pritom ubijajući suce, policajce, kao i svakoga koga su smatrali suradnikom vlasti.
Kad je Biden odustao od daljnjeg angažmana, dvadesetogodišnji pokušaj izgradnje afganistanske države završio je poniženjem. Druge sile izvukle su neke zaključke o tome koliko je Amerika zapravo spremna stati uz svoje saveznike. Šest mjeseci poslije Vladimir Putin napao je Ukrajinu. Pet godina kasnije Amerika je Afganistan uglavnom zaboravila. To je pogreška. Ako ga se ignorira, veća je vjerojatnost da će Afganistan ponovno postati izvor geopolitičkih problema. Njegovi će stanovnici dodatno patiti, a zemlja bi se mogla još više približiti Kini ili Rusiji.
Kako izvještava dopisnik The Economista, nakon 1.000 kilometara dugog putovanja zemljom, talibani čvrsto drže vlast. U Afganistanu je uglavnom mirno, ako ne računamo povremene sukobe sa susjednim Pakistanom. No riječ je o sumornoj i represivnoj stabilnosti.
Monstruozni zakoni
Glazba je zabranjena. Ulicama vladaju naoružani muškarci. Talibanska policija za porok i vrlinu fizički kažnjava one koje smatra grešnicima, primjerice muškarce čije brade nisu dovoljno duge. Ženama je zabranjeno raditi, studirati na sveučilištima i putovati bez muškog skrbnika. Djevojčicama je zabranjeno srednjoškolsko obrazovanje, a budući da je dječji brak ponovno legalan, mnoge su iz školskih klupa prisilno završile u braku. Koliko je sve to Afganistance učinilo siromašnijima, bolesnijima i nesretnijima, teško je precizno utvrditi, jer talibanskim vlastima prikupljanje podataka nije prioritet.
Većina Afganistanaca želi više slobode. Čak i mnogi talibani, nakon godina provedenih u egzilu, više ne vjeruju da bi društvo propalo kada bi djevojčice smjele ići u školu.
No tvrdolinijaši su nemilosrdno učvrstili svoju vlast. Talibanski emir Haibatullah Akhundzada okupio je odanu osobnu gardu i preuzeo kontrolu nad unosnim rudarskim poslovima. Umjereniji talibani uglavnom su preslabi ili previše uplašeni da bi mu se suprotstavili. Nekolicina onih koji su to pokušali morala je pobjeći. Sjedinjene Države i Europa pokušale su izolirati talibanski režim: odbijaju ga priznati, zamrznule su devizne rezerve afganistanske središnje banke u inozemstvu i uvele sankcije dužnosnicima. No time su postigle vrlo malo. Talibanskim tvrdolinijašima ne smeta što zapadni diplomati i investitori ne dolaze, niti su spremni mijenjati svoju ideologiju samo kako bi dobili pristup imovini bivše vlade.
Zato bi Zapad trebao pokušati drukčiji pristup, a to znači prihvatiti nekoliko neugodnih činjenica. Prvo, talibani neće uskoro nestati s vlasti. Drugo, ako Zapad ne bude s njima surađivao, druge sile hoće. Rusija ih je formalno priznala. Kina, Indija, Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati već surađuju s njima u sektorima poput rudarstva i trgovine. Talibani pritom mogu dodatno zakomplicirati odnose Indije i Pakistana, jer se Islamabad boji da bi ga zbližavanje Delhija i Kabula moglo ostaviti stiješnjenim između dvaju neprijatelja.
Pragmatičniji pristup
Već se vide naznake pragmatičnijeg zapadnog pristupa. Europske zemlje i dalje tvrde da je afganistanski režim neprihvatljiv, ali su u lipnju pozvale talibanske dužnosnike u Bruxelles na razgovore o migracijama i vraćanju odbijenih tražitelja azila. Sjedinjene Države pak s talibanima potiho razmjenjuju obavještajne podatke u borbi protiv još ekstremnijih islamističkih skupina. I drugi oblici suradnje imali bi smisla. Još je prerano odmrznuti 4,2 milijarde dolara rezervi afganistanske središnje banke u Švicarskoj, jer bi taj novac gotovo sigurno poslužio jačanju režima emira. No donatori bi trebali prestati smanjivati humanitarnu pomoć, koja je od 2022. pala za oko 70 posto. Prema jednoj procjeni, gotovo polovici stanovništva ta je pomoć potrebna.
Važno je i da agencije Ujedinjenih naroda ostanu prisutne u zemlji, jer mogu na vrijeme upozoriti na prijeteću glad, društvene nemire ili krađu humanitarne pomoći.
Drugi korak trebala bi biti reforma sankcija. Mnogi visoki talibanski dužnosnici koji su jednom završili na popisima sankcioniranih kao teroristi danas su ministri u afganistanskoj vladi. Posljedica je da je Afganistan u velikoj mjeri odsječen od globalnog financijskog sustava i privatnih ulaganja. Zapadne kompanije boje se poslovati u zemlji jer bi mogle prekršiti pravila o financiranju terorizma. Promjena tog režima sankcija mogla bi potaknuti gospodarski rast i s vremenom ublažiti masovnu nezaposlenost, koja predstavlja prijetnju dugoročnoj stabilnosti zemlje.
Veze s Kabulom
Još kontroverzniji korak bilo bi diplomatsko priznanje talibanskog režima. To ne bi značilo njegovo odobravanje. Demokratske države održavaju diplomatske odnose s mnogim režimima koje smatraju odbojnima. Priznanje bi prije svega značilo prihvaćanje činjenice da će talibani vjerojatno još dugo vladati Afganistanom.
Uskraćivanje diplomatskih odnosa nije osobito snažno sredstvo pritiska, jer talibani svoju legitimnost ne temelje na tome priznaju li ih zapadne, nemuslimanske zemlje. Funkcionalna veleposlanstva, međutim, mogla bi pomoći u praćenju terorističkih prijetnji i otvoriti korisne kanale komunikacije koji bi s vremenom možda ojačali umjerenije struje unutar režima.
Ne treba imati iluzija: promjena tako represivnog režima morat će ponajprije doći iznutra i mogla bi trajati desetljećima. No pažljivo odmjerena suradnja vjerojatno bi donijela više koristi nego štete. Zato je, prema mišljenju The Economista, došlo vrijeme da Sjedinjene Države i druge demokracije, koliko god im to bilo neugodno, počnu razgovarati s talibanima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....