Jedan od temelja europskih država sada se širi SAD-om

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Zamislite obitelj koja jedva spaja kraj s krajem. Majka je upravo rodila drugo dijete. Država je platila njezinu prenatalnu skrb, porod i medicinske troškove novorođenčeta. Tijekom pet mjeseci rodiljnog dopusta primat će četiri petine svoje plaće, a njezin suprug će, zahvaljujući državnoj shemi, uzeti tri mjeseca plaćenog dopusta. Poslijeroditelji mogu računati na subvencionirani dječji vrtić i porezne olakšice za djecu. Dok njihov sin krene u jaslice, kći će imati tri godine i moći će se upisati u državni, javno financirani predškolski program. Ako bi netko od roditelja izgubio posao, to bi, naravno, bilo loše, ali ne i katastrofalno: naknade za nezaposlene neko bi vrijeme nadomještale velik dio njihove plaće. Ako bi stvari postale doista teške, mogli bi dobiti i pomoć za hranu.

Sve to zvuči kao da se radi o Francuskoj ili Njemačkoj. Zasigurno većina ljudi ne bi pomislila da je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama za koje vrijedi uvriježeno mišljenje da su porezi niski, a socijalni programi oskudni. A ipak je takav sustav dostupan obiteljima koje zarađuju oko 50.000 dolara godišnje u Massachusettsu. Više od deset drugih saveznih država, uključujući velike poput Kalifornije i New Yorka, također građanima nude europski tip društvenog ugovora: više poreze u zamjenu za izdašnu socijalnu državu. Dobro došli u američke socijalne države.

Socijalna država

Kada je William Beveridge četrdesetih godina prošlog stoljeća u Britaniji osmislio socijalnu državu, želio je poraziti "pet divova": oskudicu, bolest, neznanje, bijedu i besposličarenje. Osmislio je sigurnosnu mrežu koja je uključivala dječje doplatke, rodiljni dopust, osiguranje za slučaj nezaposlenosti, invalidnine, univerzalnu zdravstvenu zaštitu i mirovine za starije. Za razliku od drugih zapadnih demokracija, američka savezna vlada u potpunosti je odgovorna samo za državne mirovine (Social Security) i zdravstvenu skrb za starije osobe (Medicare). Sudjeluje u financiranju poreznih olakšica za djecu (u velikoj mjeri), zdravstvene skrbi za siromašne i pomoći za hranu (u znatnoj mjeri, kroz programe Medicaid i SNAP). Kad je riječ o rodiljnom dopustu, tu nemaju nikakvog utjecaja.

Europskoj desnici Trump sada ide na živce

Zbog toga se razina socijalnih usluga znatno razlikuje od jedne savezne države do druge, jednako kao i porezno opterećenje građana. Siromašna samohrana majka u velikodušnoj Minnesoti dobila bi oko 10.000 dolara u novčanim i prehrambenim subvencijama, što je dvostruko više nego u Arkansasu. U New Yorku se polovica svih poroda financira u sklopu Medicaida, a u Wyomingu taj udio iznosi samo trećinu. Tjedna naknada za nezaposlene u Massachusettsu otprilike je šest puta izdašnija nego u New Jerseyju. Ukupno porezno opterećenje, uključujući savezne i državne poreze, koje snose stanovnici New Yorka iznosi oko 33 posto BDP-a savezne države, što je razina znatno bliža Britaniji ili Kanadi nego državama poput Teksasa i Georgije gdje porezi čine oko 23 posto BDP-a, dakle gotovo deset postotnih bodova manje.

Ipak, američke socijalne države često brže ukidaju potporu nego europske. Nakon godinu dana na burzi rada stanovnik Kalifornije primao bi manje od deset posto svoje uobičajene plaće, dok je prosjek u zemljama OECD-a, klubu uglavnom bogatih država, gotovo 40 posto. Osnovni plaćeni roditeljski dopust u 13 saveznih država koje ga propisuju traje oko 12 tjedana. Čak i kada se produlji za dodatnih šest do 12 tjedana, koliko dopuštaju najizdašnije države, to je i dalje znatno manje od otprilike 50 tjedana koliko je uobičajeno u Europi.

Izdašni programi

No dok traju, neki su programi jednako izdašni kao europski. U prvim mjesecima nakon gubitka posla Amerikanci primaju naknade veće od polovice svoje plaće, pa su u tom razdoblju čak i bolje zaštićeni od otpuštenih radnika u Austriji, Finskoj ili Britaniji.

Američki programi plaćenog dopusta često nadoknađuju veći udio majčine plaće nego europski. Kada se to preračuna u "ekvivalent potpuno plaćenih tjedana", ukupna potpora usporediva je s onom u drugim bogatim zemljama. Po toj mjeri New Jersey je otprilike jednako izdašan kao Francuska, Massachusetts je blizu Britanije, a Kalifornija čak nadmašuje Australiju.

Savezne države pritom uče jedna od druge: zagovornici federalizma vole opisivati Ameriku kao "laboratorij demokracije". Istraživanja kalifornijskog programa plaćenog dopusta pokazala su kako je ono rezultiralo višom stopom dojenja, dovelo do veće procijepljenosti dojenčadi, smanjilo broj hospitalizacija i čak smanjilo udio djece koja žive u siromaštvu. Istodobno se čini da nije naštetio karijerama žena ni profitima poslodavaca.

Države koje su kasnije uvele slične mjere učile su i iz kalifornijskih pogrešaka.

Donroe deluzija

Na početku je Kalifornija postavila stopu nadoknade plaće tako nisko da si siromašnije obitelji jednostavno nisu mogle priuštiti izostanak s posla, upozorava ekonomistica Maya Rossin-Slater sa Stanforda. Tek prošle godine te su naknade trajno povećane. Pouka za druge države bila je jasna: od početka ponuditi izdašniju nadoknadu, osobito za radnike s niskim primanjima.

Kalifornijski model ne kopira se samo zato što funkcionira. Mnoge su države umorne od čekanja saveznog rješenja iz blokiranog Kongresa. U doba nacionalizirane politike i propadanja regionalnih medija birači slabo prate što se događa na razini saveznih država. Prema anketama, svaki treći Amerikanac ne zna ime svojega guvernera. Manje pažnje znači i slabiju demokratsku odgovornost te više prostora za zloupotrebe i prijevare. U Minnesoti su prijevare povezane s covid-potporama i Medicaidom mogle stajati državu i nekoliko milijardi dolara.

Slabo korištenje prava?

Nedovoljna informiranost građana znači i slabije korištenje vlastitih prava. Šest godina nakon uvođenja plaćenog dopusta u Kaliforniji polovica radnika uopće nije znala da takav program postoji. Broj sudionika raste sporo i još uvijek nije univerzalan, kaže Rossin-Slater. Mnogo toga ovisi o dobroj volji poslodavca jer čak i među tvrtkama sa sličnim poslovima i plaćama postoje velike razlike u primjeni programa.

Postoji još jedan velik nedostatak državnih programa. Sve savezne države, osim malog Vermonta, zakonski moraju imati uravnotežen proračun. To znači da u vrijeme gospodarskih kriza, kada porezni prihodi naglo padaju, teško mogu održati izdašne socijalne izdatke, odnosno upravo onda kada su građanima najpotrebniji. Tada ovise o saveznoj vladi. U dubokim recesijama Washington doista pomaže: tijekom pandemije covida-19 paketi poticaja poslali su državama znatna sredstva, dijelom za povećanje naknada za nezaposlene. No, ta je pomoć često privremena, pa se države nakon njezina isteka nađu u nezavidnoj situaciji. Ako su pritom iskoristile izdašnu saveznu pomoć za smanjenje poreza na dohodak, kao što su mnoge učinile tijekom pandemije, problem postaje još teži.

Unatoč svemu, čini se da to ne odvraća savezne države od "europeizacije". Broj onih koje nude plaćeni obiteljski dopust učetverostručio se od 2017. kada su ga imale samo tri. Oko trećine Amerikanaca (114 milijuna ljudi) danas živi u saveznim državama s takvom potporom. U posljednjih pet godina još je devet država uvelo dobrovoljne programe plaćenog dopusta za poslodavce, uključujući i one manje progresivne poput Floride i Teksasa. Nove majke iz teksaškog Pariza i dalje nemaju uvjete kao majke u francuskoj prijestolnici, ali razlika više nije duboka poput oceana koji ih razdvaja.