Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Diljem Azije upravo se događa velika seoba stanovništva. Gradovi država u razvoju kao što su Indija, Indonezija i Filipini dobivaju stotine milijuna novih stanovnika, a urbanizacija je tek na početku. U Južnoj Aziji, primjerice, jedva 35% stanovništva živi u gradovima, u usporedbi s 80% njih u Sjevernoj Americi.
Istovremeno, problemi u velikim azijskim metropolama rastu. Gradovi poput Delhija, Jakarte i Manile suočavaju se s teškim zagađenjem, prometnim gužvama i kriminalom, ali najveći problem je manjak pristojnog i pristupačnog stanovanja. Rješavanje tog problema poboljšalo bi živote milijuna ljudi. Također bi potaknulo gospodarstva jer bi stanovnici gradova postali produktivniji.
Više od polovice od 1,1 milijarde ljudi koji žive u svjetskim slamovima nalazi se u Aziji, pokazuje istraživanje organizacije Habitat for Humanity, nevladine organizacije sa sjedištem u Atlanti. Azijska banka za razvoj procjenjuje da više od 40% urbanog stanovništva Azije živi u neadekvatnom smještaju (primjerice jer su nastambe trošne, nemaju usluge poput struje i vode ili su prenapučene). Vlada Filipina procjenjuje da njihovim gradovima nedostaje 7 milijuna stanova; za Indoneziju ta brojka iznosi 27 milijuna. U Indiji, gdje su podaci nepouzdaniji, procjene idu i do 47 milijuna.
Nedostatak kvalitetnog stanovanja ide ruku pod ruku s visokim cijenama za mali broj pristojnih stanova koji se nude. Urban Land Institute, neprofitna organizacija sa sjedištem u Hong Kongu, procjenjuje da kvalitetni stanovi u Manili, glavnom gradu Filipina, koštaju 20 puta više od medijalnog dohotka kućanstva. To je veći omjer nego u Mayfairu ili na Manhattanu, te četiri puta više od razine koju institut smatra “priuštivom”. Zapravo, prema njihovim kriterijima, samo sedam od 51 najvećih gradova u Aziji imaju formalna tržišta stanovanja koja su “priuštiva”.
Ljudi u slamovima
Sve to šteti azijskim gospodarstvima. Kao prvo, loši životni uvjeti možda odvraćaju ljude sa sela, koji bi u gradovima mogli pronaći produktivniji posao, od toga da se presele. Istraživanje u Indiji iz 2020. pokazalo je da bi stanovnici sela u Biharu, siromašnoj sjeveroistočnoj saveznoj državi, radije zarađivali 35% manje kod kuće nego trpjeli teške uvjete u gradovima.
Jeftinije i sigurnije stanovanje donijelo bi i izravne gospodarske koristi. Ljudi koji žive u kvalitetnim prostorima manje su bolesni. Bolji uvjeti stanovanja omogućuju ljudima i mogućnost za obavljanje posla od kuće. Sigurnost stanovanja i prostor za učenje olakšavaju djeci upis u školu i ostanak u obrazovnom sustavu. Globalno istraživanje organizacije Habitat for Humanity pokazuje da zamjena slamova boljim stanovanjem donosi povećanje očekivanog životnog vijeka za 4%, porast pohađanja škole za 28% te rast lokalnog BDP-a i do 10%. Klimatske promjene dodatno uvećavaju probleme. Oni koji žive u trošnim nastambama najviše će stradati od toplinskih valova.
U svakom brzo rastućem gradu određena razina neurednosti i loših uvjeta neizbježna je. “Svaki grad, bilo da je riječ o Parizu ili New Yorku, prolazi kroz adolescentnu fazu u kojoj je rast kaotičan, resursi su pod pritiskom, a sustavi preopterećeni”, kaže David Smith iz Instituta za priuštivo stanovanje, konzultantske organizacije iz Bostona. No uz bolje politike, azijske vlasti mogle bi skratiti ovo bolno razdoblje i ublažiti posljedice.
U azijskim gradovima propisi o korištenju zemljišta često otežavaju izgradnju velikih pristupačnih stambenih jedinica. Pravila koja ograničavaju visinu zgrada ili zabranjuju stambenu gradnju u poslovnim zonama imaju za cilj spriječiti prenapučenost. No često postižu suprotan učinak, gurajući ljude u slamove. Kada je Mumbai 2018. dopustio gradnju viših zgrada, ponuda stanova porasla je za 58%, a cijena novih stanova pala je za 24%, pokazuje novo istraživanje koje su proveli Sahil Gandhi sa Sveučilišta u Manchesteru i Geetika Nagpal iz Svjetske banke.
Popravljanje rupa u sustavu
Građevinski investitori nerado grade pristupačne stanove, žali se Joy Belmonte, gradonačelnica Quezon Cityja na Filipinima, jer luksuzni stanovi donose veću dobit. U Phnom Penhu, glavnom gradu Kambodže, strana ulaganja (velikim dijelom iz Kine) potaknula su građevinski boom. No velik dio tog novca odlazi u izgradnju blještavih nebodera s luksuznim stanovima. U teoriji, nova ponuda na bilo kojoj cjenovnoj razini trebala bi smanjiti troškove za sve građane. No taj efekt gubi snagu ako nove nekretnine kupuju investitori koji ih drže praznima, što je često slučaj u mjestima poput Manile i Phnom Penha.
Hipotekarna tržišta predstavljaju još jednu prepreku. Mnogi ljudi u Aziji rade na crnom tržištu, što ograničava njihovu mogućnost zaduživanja. Nepodmireni stambeni krediti u južnoj i jugoistočnoj Aziji obično čine manje od 10% BDP-a, u usporedbi s više od 50% u bogatim zemljama. “Trenutačno je za nas previše rizično da se bavimo kućanstvima s niskim prihodima”, kaže Enrich Lee, građevinski investitor u Phnom Penhu.
Vlade azijskih država imaju snažnu želju same graditi jeftine stanove. U Delhiju, u četvrti Kalkaji, lokalne vlasti izgradile su tornjeve Asha Kiran (“zraka nade”) kako bi preselile ljude iz obližnjih slamova. Bijoy Patra, koji je proveo četiri desetljeća u slamovima, sada živi na četvrtom katu jedne od novih zgrada. Za svoj jednosobni stan platio je 147.000 rupija (oko 1.700 dolara) i kaže da mu se život potpuno promijenio. “Godinama sam izvana gledao luksuzne četvrti južnog Delhija”, kaže. Sada živi u jednoj od njih.
Nema dovoljno novca
No ovakve pozitivne priče rijetke su. U Indiji, kao i drugdje, vlade nemaju dovoljno novca, zemljišta ni administrativnih kapaciteta da bi masovno gradile javne stanove. Asha Kiran ima 3.000 stanova, ali Delhi ima 30 milijuna stanovnika. Godine 2023. vlasti na Filipinima priznale su da neće ostvariti cilj izgradnje 6 milijuna kvalitetnih stanova do 2028. godine. Cilj su zatim “revidirali” na milijun.
Umjesto toga, vlade bi trebale “usmjeravati, a ne upravljati”, kaže Smith iz Instituta za priuštivo stanovanje. Lee, kambodžanski investitor, zagovara više javno-privatnih partnerstava u kojima javni sektor pokriva dio troškova. U Indiji je nacionalno udruženje nekretninskog sektora pozvalo vlasti da prodaju državna zemljišta po sniženim cijenama, subvencioniraju financiranje gradnje i uvedu porezne poticaje kako bi pomogli investitorima u izgradnji pristupačnih stanova.
Vlade bi također mogle učiniti više na poticanju potražnje, primjerice subvencioniranjem kredita. Također, previše državnih stambenih programa daje prednost vlasništvu nad najmom, iako je za većinu novopridošlih u gradove najam jedina realna opcija. U Quezon Cityju vlasti sve češće iznajmljuju javne stanove putem kratkoročnih ugovora, kaže Belmonte, kako bi novim stanovnicima olakšale stvaranje sigurnog i stabilnog početnog uporišta.
Planiranje, financiranje i izgradnja pristupačnih stanova spor je proces. Političari mogu pronaći brže načine za osvajanje glasova. No ekonomski argument za poboljšanje stanovanja vrlo je snažan. A političke koristi mogle bi biti ogromne. “Kvaliteta stanovanja u biti je svojevrsni ‘referendum za kuhinjskim stolom’, jer obitelji kroz vlastito svakodnevno životno iskustvo procjenjuju koliko je vlast uspješna”, kaže Smith. Vlade koje uspiju riješiti problem sa stanovanjem mogle bi si osigurati snažnu i dugotrajnu podršku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....