Sloboda medija sve je manja. To znači lošiji i prljaviji svijet

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Novinari često frustriraju ljude. Pojednostavljuju. Pretjeruju. Ponekad griješe. Obrazovaniji su od prosjeka, pripadnici su srednje klase i pomalo lijevo orijentirani, pa njihovi stavovi često odudaraju od ostatka populacije. Kada se ponašaju neetično, na primjer, kada su u BBC-jevoj emisiji Panorama prikazani isječci predsjednika Donalda Trumpa koji su bili montirani na način koji je zavarao gledatelje, ljudi s pravom budu ogorčeni.

Povjerenje u medije općenito opada diljem razvijenog svijeta, osobito otkako su društvene mreže omogućile da se novinarske pogreške lakše razotkriju. Zato neki možda i ne mare previše kada čuju da je novinarstvo u krizi. No u njihovu je interesu da im to bude važno.

Sloboda medija posvuda je u opadanju. Od 2014. godine globalni rezultat na indeksu koji sastavlja organizacija Reporteri bez granica (RSF) znatno se pogoršao: s razine kakvu danas ima Amerika pao je na razinu usporedivu sa Srbijom, gdje policija rutinski prebija novinare koji prate antikorupcijske prosvjede.

Kako demokracije koriste autokratske alate za gušenje novinarstva važno je iz više razloga. Nije riječ samo o tome da je sloboda govora temeljna sloboda na kojoj počivaju sve druge. Kritičko novinarstvo ključna je brana protiv državne moći. Ako moćnici znaju da se njihove zloporabe neće razotkriti niti objaviti, vjerojatno će ih činiti više.

Podaci iz 180 zemalja

The Economist je analizirao podatke iz oko 180 zemalja tijekom posljednjih 80 godina koje je prikupio švedski istraživački projekt V-Dem. Utvrđeno je da gušenje medija i porast korupcije međusobno potiču jedno drugo; političari koji žele krasti iz državne blagajne imaju motiv zatvoriti medijima usta. Što ih više ušutkavaju, lakše je krasti. A što više tajni imaju, to je veća njihova potreba da spriječe buduće razotkrivanje.

Izračuni The Economista pokazuju da ako sloboda medija padne s razine Kanade na razinu Indonezije, to je dobar prediktor da će korupcija porasti s razine Irske na razinu Latvije. Taj proces je postupan, metastazira za nekoliko godina, pa ga birači možda i ne primijete do sljedećih izbora. Stanje je značajno gore pod populističkim vladama, koje redovito demoniziraju svoje kritičare i uništavaju institucije koje ograničavaju njihovu vlast.

Kako kladionice lociraju, love i kažnjavaju uspješne igrače

Jedan od najalarmantnijih trendova jest da vlade koje se nazivaju demokratskima sve više koriste metode koje su razvile autoritarne vlasti. Obično ne pokušavaju u potpunosti ušutkati istinu. Umjesto toga, stvaraju medijski ekosustav u kojem glasači čuju glasno isticanje pohvala vlasti, dok su kritike svedene na jedva čujan šapat.

Koriste novac poreznih obveznika kako bi poticali servilan sadržaj: postavljaju poslušne ljude na čelo javnih medija, usmjeravaju državne oglase ka podobnim novinama i potiču tajkune koji ovise o državnim poslovima da preuzmu neovisne medije i neutraliziraju ih.

Istodobno otežavaju opstanak medijima koji ih kritiziraju. Oni koji inzistiraju na istraživačkom novinarstvu ne samo da ostaju bez državnih oglasa, nego se i privatne tvrtke pritišću da ih izbjegavaju. Suočavaju se s konstantnim poreznim nadzorima i besmislenim tužbama. Mnogi jedva preživljavaju: u 160 od 180 zemalja koje prati RSF, mediji su financijski ugroženi.

Tzv. demokratske vlade napadaju i pojedine novinare. Oni koji uznemiruju moćnike često su izloženi "doxxingu" (objavi osobnih podataka) i maltretiranju, osobito ako su žene. Istraživanje UN-a pokazalo je da je 75% novinarki doživjelo online zlostavljanje, a 42% ih je bilo osobno uznemiravano ili im se prijetilo. "Neki se novinari nađu uhvaćeni u mrežu zakona o nacionalnoj sigurnosti, koji zabranjuju gotovo svako objavljivanje informacija koje vladi ne odgovaraju, ili pod udarom propisa protiv digitalnih ‘lažnih vijesti‘, pojma koji često obuhvaća sve što vlast dovodi u pitanje."

Novi kanali

Oni najuporniji mogu biti optuženi za zločine koji nemaju veze s novinarstvom. U Filipinima je u siječnju, primjerice, novinarka Frenchie-Mae Cumpio, česta kritičarka zloporaba sigurnosnih snaga, osuđena na 12 do 18 godina zatvora zbog "financiranja terorizma". Cumpio kaže da su pripadnici sigurnosnih snaga upali u njezin stan, bacili je na pod i podmetnuli oružje i zabranjene predmete na njezin krevet.

Tehnologija je promijenila pojam novinara i otvorila nove kanale za izražavanje. Svatko s mobitelom može snimiti policajca kako udara prosvjednika i objaviti to na društvenim mrežama, što može biti korisno sredstvo protiv policijske brutalnosti. No, sve u svemu, digitalna revolucija nije bila toliko oslobađajuća kao što se jednom nadalo. Diktature mogu isključiti internet kada građani postanu ljuti (kao što su to prošlog mjeseca učinili Iran i Uganda).

Neke takozvane demokracije koriste suptilnije metode. Zakoni o digitalnoj privatnosti koriste se kako bi se zaštitili političari koji nešto skrivaju. Istodobno, državni špijuni hakiraju mobitele novinara kako bi otkrili njihove izvore, time zastrašujući buduće zviždače. A ako se na uređaju slučajno nađu kompromitirajuće fotografije, one se "misteriozno" ubrzo pojave u javnosti.

Ovo je najusamljenije mjesto na svijetu

Još jedna značajna promjena je odnos američke vlade, koja više nije predvodnik obrane slobode medija u svijetu. Administracija Donalda Trumpa ukinula je subvencije neovisnim stranim medijima i zatvorila javne servise poput Radio Free Asia, koji je emitirao vijesti za informacijama uskraćene stanovnike Tibeta i Sjeverne Koreje. Još gore, Trump je jasno dao do znanja da neće pritiskati strane vlade zbog zabrane slobode govora. Osim ako se radi o "woke" Europljanima. Od Azerbajdžana do Salvadora, autoritarni vođe iskoristili su tu priliku za uhićivanje i zastrašivanje novinara i to sve bez diplomatskih posljedica.

Branitelji represije često tvrde da bi i mediji trebali biti odgovorni. No zanemaruju činjenicu da oni to već jesu. Čitatelji mogu prestati plaćati pretplatu; oni koji su javno ocrnjeni mogu ih tužiti; ravnatelj BBC-a dao je ostavku zbog gore opisanog skandala s Panoramom. Novinari imaju mnoge mane, ali onemogućavanje njihova rada imat će ozbiljne posljedice. Jednom uništen, snažan informacijski sustav teško je ponovno izgraditi. A svijet s manje slobode medija bit će prljaviji i lošiji.