Kako se riješiti ovisnosti o američkim satelitima

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Najjasniji signali koji upućuju da se Amerika okreće protiv Ukrajine stigli su ovog mjeseca iz svemira. Veze ukrajinskih dronova sa Starlinkom, satelitskom internetskom uslugom Elona Muska, počele su se prekidati pri brzinama većim od 160 kilometara na sat. Istodobno su ruski balistički projektili pogađali Kijev bez uobičajenih upozorenja američkih izviđačkih satelita.

Europski saveznici Ukrajine reagirali su s velikom zabrinutošću. Europski obrambeni čelnici mogu Ukrajini ponuditi samo djelomičnu zamjenu za američke obavještajne i komunikacijske sustave. Istodobno ih zabrinjava i vlastita ovisnost o američkim svemirskim kapacitetima, a pogotovo ih brine pitanje hoće li im oni ostati dostupni u slučaju ruskog napada te koliko brzo Europa može razviti vlastite alternative.

Sve to ubrzava europske procese za razvoj neovisnih sustava. Dan nakon što je Ukrajina objavila da su uvedena ograničenja u korištenju Starlinka, dionice njegova najbližeg europskog konkurenta, Eutelsata, porasle su za 23 posto. Europska unija potom je odlučila ubrzati inače iznimno spor postupak regulatornog odobravanja spajanja poslovanja proizvodnje satelita triju velikih europskih zrakoplovno-svemirskih kompanija. Cilj je stvoriti dovoljno velikog europskog proizvođača koji bi mogao konkurirati SpaceX-u Elona Muska. Nadalje, 19. listopada četiri najveće europske telekomunikacijske kompanije objavile su da žele uspostaviti partnerstvo sa satelitskim operaterom kako bi razvile usluge koje bi mogle konkurirati Starlinku.

Ipak, Europa je još daleko od postizanja takozvane svemirske autonomije, odnosno sposobnosti da se u ključnim svemirskim tehnologijama oslanja na vlastite sustave, umjesto na američke.

Ovisnost o SAD-u

U tri ključna područja Europa i dalje uvelike ovisi o Sjedinjenim Američkim Državama.

Prvo je satelitski internet, koji koriste i civili i oružane snage. Drugo su satelitski obavještajni sustavi, nadzor, izviđanje i sustavi ranog upozoravanja na vojne prijetnje. Treće je sposobnost lansiranja satelita u svemir, odnosno raspolaganje raketama i svemirskim lansirnim centrima potrebnima za postavljanje velikog broja satelita u orbitu.

Desetljećima je najveći tehnološki jaz između Europe i Amerike u svemirskom sektoru bio najizraženiji upravo u području obrane. Sjedinjene Američke Države djelomično su održavale europsku ovisnost tako što su svojim saveznicima omogućavale besplatno korištenje skupih američkih programa, poput sustava SBIRS, mreže satelita za rano upozoravanje na raketne napade, vrijedne 18 milijardi dolara. Međutim, Amerika se istodobno protivila europskim pokušajima razvoja vlastitih sustava. Tako je Washington u početku pokušao spriječiti razvoj Galilea, europskog satelitskog navigacijskog sustava, tvrdeći da bi mogao konkurirati američkom GPS-u te da bi ga mogli koristiti američki protivnici.

Danas pak najveći jaz između Europe i SAD-a postoji u području satelitskog interneta, u kojem je Amerika ostvarila golemu prednost.

OneWeb

Najbliža europska alternativa Starlinku jest OneWeb, čija je matična kompanija Eutelsat dijelom u vlasništvu francuske i britanske vlade. Velika Britanija financijski je spasila kompaniju nakon njezina sloma 2020. godine, a obje su države prošle godine u nju uložile dodatni kapital. OneWeb osnovan je 2012. godine, tri godine prije Starlinka, ali ga je američki konkurent ubrzo nadmašio. Budući da posluje u sklopu SpaceX-a, kompanije Elona Muska koja je postala svjetski predvodnik u razvoju raketne tehnologije, Starlink je imao dovoljno financijskih sredstava za golemu ekspanziju.

OneWeb već ima određeni broj korisničkih terminala u Ukrajini, od kojih je neke financirala Njemačka. Njegove usluge koriste i pojedine europske oružane snage, uključujući francusku i britansku ratnu mornaricu. Sustav se koristi i na nekim bespilotnim letjelicama te pomorskim dronovima. Ipak, OneWeb trenutačno ne može u potpunosti zamijeniti Starlink. OneWeb raspolaže s približno 600 satelita, dok ih Starlink ima više od 10.000. Zbog toga europski sustav ne može prenositi jednaku količinu podataka niti istodobno opsluživati toliko korisnika na određenom području. Osim toga, OneWebovi sateliti nalaze se u znatno višoj orbiti, zbog čega su korisnicima potrebni veći i skuplji terminali. Najjeftiniji stoje oko 9000 dolara, što je približno 45 puta više od cijene osnovnog Starlinkova terminala.

Europska unija planira uložiti 15 milijardi eura u projekt IRIS², mrežu od 348 komunikacijskih satelita namijenjenih vladama i oružanim snagama država članica. Međutim, lansiranje prvih satelita predviđeno je tek za 2029. godinu. Njemačka u međuvremenu planira razviti vlastitu mrežu od 100 vojnih komunikacijskih satelita, vrijednu približno 10 milijardi eura. Takvi paralelni projekti izazivaju zabrinutost da bi moglo doći do nepotrebnog udvostručavanja ulaganja i dodatne fragmentacije europskih svemirskih kapaciteta.

Satelitsko prikupljanje podataka

Nešto optimističnija situacija vlada u drugom ključnom području; satelitskom obavještajnom prikupljanju podataka, nadzoru i izviđanju (ISR). Napredak u tom području ponajprije omogućuju nove europske privatne kompanije koje proizvode male izviđačke satelite znatno brže od tradicionalnih proizvođača, poput Airbusa.

Admiral Anders Sundeman, zapovjednik švedskih svemirskih snaga, ističe da bi prije godinu dana procijenio kako će Švedska svoj prvi špijunski satelit moći lansirati tek 2030. godine.

"Umjesto toga, lansirali smo ga već ove godine", izjavio je.

Ipak, valja naglasiti kako je satelit lansiran američkom raketom Falcon 9, u sklopu zajedničkog leta kojim se u orbitu prevozi više satelita različitih korisnika.

Satelit je proizvela Iceye, finska tehnološka kompanija koja je uspjela drastično smanjiti veličinu radarskih satelita. Dok su takvi sateliti nekada bili veličine automobila, Iceye ih je uspio smanjiti na veličinu perilice rublja. Kompanija je dosad u orbitu postavila 80 satelita, a sljedeće godine planira udvostručiti proizvodni kapacitet na 100 satelita godišnje. Švedska je također potpisala ugovor o kupnji malih izviđačkih satelita od američke kompanije Planet Labs, koja je nedavno otvorila proizvodni pogon u Njemačkoj.

Velik broj malih i relativno jeftinih satelita omogućuje lakše prevladavanje posljedica ometanja ili uništenja pojedinih satelita. A takva je prijetnja vrlo stvarna. Sredinom listopada jedan ruski satelit manevrirao je tako da se približio na vrlo malu udaljenost satelitu finske kompanije Iceye, koji Ukrajini pruža obavještajne podatke. No čak i ako taj ukrajinski satelit bude onesposobljen, Ukrajina raspolaže s još dva takva satelita, a ima i pristup obavještajnim podacima koje prikuplja niz europskih satelita.

Međutim, za zamjenu nekih drugih američkih svemirskih sposobnosti Europi će trebati znatno više vremena. Jedna od njih jest sustav ranog upozoravanja na napade balističkim projektilima. Francuska i Njemačka udružuju snage kako bi razvile takve satelite, ali očekuje se da će oni postati operativni tek početkom 2030-ih godina. Europa se zasad ne može mjeriti ni s američkim sustavima senzora i oružja smještenih u svemiru, koji služe za zaštitu savezničkih satelita i uništavanje neprijateljskih.

Odakle lansirati?

Treći veliki izazov za Europu jest nedostatak vlastitih kapaciteta za lansiranje satelita u orbitu. Naime, nijedan od europskih planova za postizanje svemirske neovisnosti neće biti ostvariv ako Europa ne bude imala dovoljno raketa i lansirnih kapaciteta za postavljanje svojih satelita u svemir. Europska kompanija Arianespace, koja je većinski u vlasništvu Airbusa i Safrana, sposobna je lansirati velike terete u orbitu. Međutim, ona izvodi znatno manje lansiranja od američkog SpaceX-a, a troškovi su joj pritom mnogo veći.

Čak i kada se zanemare geopolitičke napetosti, takva ovisnost predstavlja ozbiljan problem. Naime, prijeti manjak dostupnih kapaciteta za lansiranje satelita, budući da SpaceX postupno planira povući iz upotrebe svoju raketu Falcon 9, koja je godinama bila okosnica njegova poslovanja. Ako europske zemlje žele smanjiti troškove lansiranja vlastitih raketa, morat će se obvezati na dugoročne planove financiranja koji će postojećim kompanijama omogućiti ulaganja u razvoj i proizvodnju. Istodobno će morati poticati konkurenciju među proizvođačima.

Europska svemirska agencija (ESA) pokrenula je program vrijedan 900 milijuna eura pod nazivom "Launcher Challenge", kojim financijski nagrađuje kompanije za postizanje određenih razvojnih ciljeva, poput uspješnog lansiranja rakete u orbitu. Međutim, kada kompanije jednom dokažu da su sposobne uspješno lansirati raketu, potrebno im je osigurati i dovoljno komercijalnih narudžbi.

"Ako želite da lansiranje raketom bude što jeftinije, morate je lansirati vrlo često", objašnjava Olivier Lemaitre, glavni tajnik Eurospacea, europskog industrijskog udruženja svemirskih kompanija. Ako potražnja bude skromna, sustav proizvodnje neće uspjeti. Vrijeme koje Europa ima na raspolaganju za postizanje svemirske autonomije polako istječe.

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.