Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Amerikanci i Europljani glasno se i jasno razilaze u mnogim pitanjima, od zdravstvene politike do prava nošenja oružja. No jedna se manje javnosti poznata razlika ističe svakog ljeta kada posjećuju kontinente jedni drugih. Europljani koji putuju po Americi žale se da su trgovine i restorani toliko jako rashlađeni da im treba jakna; čim izađu van, naočale im se zamagle od nagle promjene temperature. Amerikanci koji ljetuju u Europi očekuju ugodnu svježinu, pa postaju mrzovoljni kada otkriju da se u mnogim zgradama Starog kontinenta jednostavno moraju pomiriti s tim da će se znojiti.
Ta podjela ima korijene i u klimi i u kulturi. Davno prije nego što je General Electric počeo rashlađivati prostorije s pomoću cirkulirajućih kemikalija, u južnoj Europi kuće su se gradile tako da budu što zaštićenije od sunca i vrućina. U tradicionalnim kućama bijele fasade i zasjenjena unutarnja dvorišta pomažu održati svježinu. Prozori se rano ujutro širom otvaraju kako bi se prostorije prozračile. Škure i rolete štite od podnevnog sunca, a siesta omogućava da se preskoče sati dana kada je prevruće za bilo kakav ozbiljan rad. Stanovnici južne Europe smatraju da razmaženi Amerikanci ne znaju kako prirodno podnositi vrućinu. Sjeverna Europa, pak, uglavnom je pošteđena tog problema: lipanjski dani ondje mogu biti dovoljno hladni za skandinavski pleteni džemper. Štedljivi sjeverni protestanti gledaju na kupnju klima-uređaja zbog nekoliko najvrućih dana u godini kao na skup i ekološki problematičan luksuz.
Španjolski primjer
No klimatske promjene danas mijenjaju takva razmišljanja. Europu očekuje vrlo vruće ljeto, djelomično i zbog vremenskog fenomena El Niño. Već sada, prema procjenama Ujedinjenih naroda, vrućina pridonosi oko 175.000 smrti godišnje na kontinentu. Mnogi Europljani zaziru od klimatizacije jer vjeruju da bi veća potrošnja energije dodatno pogoršala klimatske promjene. No stručnjaci poručuju da nema razloga za pretjeranu grižnju savjesti: u najtoplijim europskim zemljama sve veći udio električne energije iz obnovljivih je izvora, pa razumno korištenje klima-uređaja neće imati značajan utjecaj na okoliš.
Uzmimo za primjer Španjolsku, gdje su se kapaciteti za proizvodnju solarne energije u posljednjih deset godina povećali gotovo deset puta. Čitatelji koji se znoje na seviljskoj vrućini mogu se utješiti pogledom na stranicu Electricity Maps: 10. lipnja proizvodnja jednog kilovatsata električne energije u Španjolskoj stvarala je samo 86 grama ekvivalenta CO₂. U američkoj saveznoj državi Georgiji ta je brojka iznosila 442 grama. Za sunčanog ljetnog dana oko podneva tek oko 10 posto španjolske električne energije potječe iz fosilnih goriva, a otprilike polovina je iz solarnih elektrana. Portugal stoji jednako dobro, a Francuska još bolje zahvaljujući desecima nuklearnih reaktora. Italija zaostaje jer 30 do 40 posto električne energije dobiva iz plina. Ipak, njezinih 224 grama CO₂ po kilovatsatu i dalje izgleda vrlo "zeleno" u usporedbi s velikim dijelom Amerike.
Ne mogu se, međutim, sve europske zemlje pohvaliti takvim rezultatima. Poljska se i dalje uvelike oslanja na ugljen pa je njezina elektroenergetska mješavina otprilike jednako štetna za klimu kao američka. Njemačka je, zbog ishitrene odluke iz 2010. godine o postupnom gašenju nuklearnih elektrana, ostala ovisna o ugljenu i plinu te proizvodi tri puta više CO₂ po kilovatsatu nego Španjolska. Velika Britanija, ovisno o vremenskim uvjetima, nalazi se negdje između Italije i zemalja Pirenejskog poluotoka. Postoje i ugodna iznenađenja poput Albanije, koja ponekad svu svoju električnu energiju dobiva iz hidroelektrana. Među baltičkim zemljama najzelenija je Latvija, dijelom zahvaljujući većem udjelu solarne energije nego što bi se možda očekivalo.
Osim klimatskih dvojbi, mnogi Europljani brinu i o tome koliko bi ih koštalo češće korištenje klima-uređaja. Amerikanci su u prosjeku za trećinu bogatiji od Europljana, a povrh toga njihova kućanstva za električnu energiju plaćaju otprilike upola manje. Čak i europska srednja klasa strahuje od naglog skoka cijena energije izazvanog nekom neočekivanom geopolitičkom krizom, primjerice ratom u Iranu.
Ipak, europski domovi manji su od američkih i u prosjeku troše tek oko trećine električne energije koju troše američka kućanstva. Štoviše, procvat solarne energije znači da električna energija tijekom vrućih i sunčanih poslijepodneva nije samo čišća nego i jeftinija. Ako se perilica posuđa uključi tijekom noći, nakon 21 sat, kada su cijene struje niže, u kućnom proračunu može ostati dovoljno prostora za rashlađivanje doma prije spavanja. Pametna brojila dodatno olakšavaju takvo prilagođavanje potrošnje. A promišljene vlade nude subvencije za energetsku obnovu starih kuća, što se s vremenom može samo isplatiti. Ali samo pod uvjetom da ne ponove pogrešku talijanskog programa "Superbonus", kada se nije provjeravalo jesu li radovi za koje se dodjeljuju poticaji doista izvedeni.
Rat u Iranu podigao je cijene fosilnih goriva, no u dijelovima Europe, osobito u Francuskoj i Španjolskoj, računi za električnu energiju porasli su znatno manje. To je rezultat pametnih politika. Nakon rata u Ukrajini mnoge europske zemlje ne samo da su smanjile ovisnost o ruskom plinu nego i o plinu općenito. Zemlje koje su najbrže dekarbonizirale svoje energetske sustave ostvarile su i najveće koristi. Birači bi možda mogli poduzeti revolucionaran korak i nagraditi političare koji su donosili dobre odluke. Upravo su oni vjerojatno najbolje pripremljeni da Europi osiguraju golemo povećanje energetskih kapaciteta koje će joj trebati u budućnosti.
Otrežnjujuća spoznaja
Istina je da se Europa suočava s energetskim izazovom. Kako bi mogla konkurirati Kini, mora elektrificirati industriju, a kako ne bi postala tehnološki vazal u eri umjetne inteligencije, mora snažno proširiti svoje podatkovne centre, kojih danas ima daleko manje nego Amerikanci. Da bi se to dogodilo, potrebno je bolje povezano europsko tržište električne energije; Francuska bi, primjerice, trebala omogućiti da njezini nuklearni reaktori ravnopravno konkuriraju španjolskim solarnim elektranama. Potrebno je ubrzati razvoj baterijskih sustava za pohranu energije, modernizirati elektroenergetsku mrežu i izgraditi mnogo više obnovljivih izvora energije. U toj računici nešto veća potrošnja električne energije za klimatizaciju kućanstava tek je sitnica.
Za zelene političare, kojima je potpora posljednjih godina oslabila, poziv da se ljudi rashlade uz klima-uređaj mogao bi zvučati kao kapitulacija. No upravo bi tu priču trebalo okrenuti naglavačke. Upravo zato što su klimatski osviještene vlade poticale Europu da se odmakne od fosilnih goriva, električna energija na Starom kontinentu postaje ujedno manje štetna za okoliš i jeftinija. Europa se zagrijava brže od bilo koje druge regije svijeta. I bogati i siromašni Europljani koristit će sve više klimatizaciju kako bi život učinili podnošljivijim, a u ekstremnim slučajevima i kako bi spasili živote. Oni koji ljetne vrućine žele podnositi bez pomoći tehnologije, slobodni su to činiti. No jeftina i ekološki prihvatljiva klimatizacija trebala bi biti dostupna svima.
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....