Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Slušate li samo što govori Donald Trump, mogli biste pomisliti da se u iranskom vrhu od početka rata nije mnogo toga promijenilo.
- Hormuški tjesnac mogli bi kontrolirati ‘ja i ajatolah‘ - sugerirao je američki predsjednik novinarima 23. ožujka. No dok Iran razmatra obnovu pregovora, ključno je pitanje tko uopće ima ovlasti postići dogovor s Amerikom i zatim osigurati da se on provede.
Navodni vrhovni vođa, Modžtaba Hamenei, nije se ni vidio ni čuo otkako je njegov otac i prethodnik na čelu Irana ubijen na samom početku rata, 28. veljače. Ubijeni su i visoki savjetnici i zapovjednici, uključujući Alija Laridžanija, tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Zamijenio ih je sustav osmišljen tako da režim opstane i u slučaju da se ukloni njegovo vodstvo. U njegovu središtu nalazi se Islamska revolucionarna garda (IRGC), snažna paravojna formacija Islamske Republike, koja broji 190 tisuća ljudi i koja, čini se, sada upravlja i državom i ratom. "Ovaj rat je za IRGC blagoslov", kaže jedan Iranac u egzilu s vezama u vrhu režima. "Zapečatio je njihovu poziciju na čelu države."
Ljudi bliski režimu tvrde da se sustav iz teokracije pretvorio u nešto nalik vladavini vojne hunte, poput Alžira, Egipta ili Pakistana.
"Prešli smo s božanske moći na golu silu", kaže jedan sugovornik. Prema Ustavu, iranski vrhovni vođa trebao bi biti visoki klerik. Modžtabin uspon više je bio rezultat želje IRGC-a za kontinuitetom vlasti nego njegovih vjerskih kvalifikacija, a kler je na kraju bio prisiljen podržati taj izbor. Ipak, Modžtaba je i dalje upadljivo neprisutan. Službeno objašnjenje jest kako je odsutan "zbog vlastite sigurnosti". Kružile su glasine da je vrhovni vođa u komi, u bolnici u Moskvi ili pak mrtav.
"Nije više jasno je li sposoban donositi važne odluke", kaže Raz Zimmt, izraelski analitičar. "Ako se ponovno pojavi, vjerojatno će biti tek sporedna figura. Sada je vojska ta koja vuče konce", govori Mohamed Amersi, britanski poduzetnik koji poznaje režimske ljude.
U praksi je vlast prešla u ruke IRGC-a. Vijeće za nacionalnu sigurnost, kojim dominiraju vojni kadrovi, određuje opću strategiju. Dana 24. ožujka zamijenilo je Laridžanija, bivšeg profesora filozofije, Muhamedom Zulghadrom, aparatčikom IRGC-a. Među ostalim članovima su i Muhamad Bager Galibaf, moćni predsjednik parlamenta koji je politički stasao u redovima Garde, kao i niz generala IRGC-a.
Obnovljeno obrambeno vijeće djeluje pak kao operativni stožer: ondje se odlučuje koje će se mete napasti i koordiniraju se sami napadi. "Njegovi članovi su anonimni, ali se vjeruje da ga čine sadašnji ili bivši generali IRGC-a koji operiraju skriveni u bunkerima. Operativna kontrola počiva na Hatamu al-Anbijau, bojišničkom stožeru IRGC-a. Poznavatelji situacije u Iranu smatraju da gardisti i dalje čvrsto kontroliraju najnaprednije i najdalekometnije iranske rakete.
Za buduće američke pregovarače takva situacija predstavlja problem. Unatoč svojoj hijerarhiji, IRGC nije monolitna organizacija. Neki lideri, poput Hoseina Alaeija, umirovljenog generala koji je nekoć usporedio despotizam pokojnog Hameneija s onim šaha, otvoreno su reformistički nastrojeni. Galibaf predvodi skupinu pragmatičara koji balansiraju između radikalizma i okolnosti. Obje skupine mogle bi biti otvorene za pregovore. No ima i mnogo tvrdolinijaša koji su duboko neprijateljski raspoloženi prema ideji kompromisa. Njihov vođa je Said Džalili, još jedan bivši gardist koji je na posljednjim predsjedničkim izborima osvojio 13,5 milijuna glasova. Nije jasno bi li sve frakcije poslušale naredbu za prekid neprijateljstava s Amerikom ili poštovale sporazum o zaustavljanju nuklearnog programa.
Poznavatelji Irana također dovode u pitanje koliko središnje zapovjedništvo doista kontrolira cijelu zemlju. Jedan od razloga otpornosti IRGC-a, unatoč snažnom bombardiranju, čini se da je decentralizacija. Kako bi se izbjeglo ponavljanje masovnih atentata iz prošlogodišnjeg rata, bivši pripadnici IRGC-a tvrde da je korpus podijeljen u 31 podregiju. Svaka je dobila vlastite zalihe oružja (uključujući rakete i dronove) i popise ciljeva, kao i autonomiju da ih koristi u slučaju prekida komunikacije ili sloma središnjeg zapovjedništva.
Basij, unutarnja sigurnosna organizacija IRGC-a, također je fragmentiran u desetke tisuća malih, mobilnih ćelija. Nakon što je Izrael počeo razarati njihove baze, raspršili su se po džamijama, školama i improviziranim logorima ispod mostova. To je loša vijest za Ameriku i Izrael, jer bi decentralizirane ćelije IRGC-a mogle "podivljati" i postati jezgra gerilske sile koja može nastaviti borbu i dugoročno blokirati Hormuški tjesnac.
S druge strane, vanjske prijetnje IRGC-u zasad se čine manje neposrednima nego prije nekoliko tjedana. Na početku rata kurdske oporbene skupine u Iraku prijetile su prelaskom granice i poticanjem etničkih pobuna u iranskom Kurdistanu i drugim pokrajinama s etničkim manjinama, uključujući Azerbajdžance, Arape i Beludže. No pojačanja IRGC-a i val napada dronovima i raketama natjerali su ih da zasad odustanu.
Splasnula su i očekivanja od narodnog ustanka. Neki Iranci u gradovima slavili su Hameneijevu smrt i pljeskali s balkona dok je Izrael gađao baze režima. No bombardiranje civilnih ciljeva umanjilo je njihov entuzijazam... Jednako kao i dojam da IRGC uspješno pruža otpor. Ohrabreni IRGC sada kritičare vlasti proglašava suradnicima neprijatelja i prijeti im oduzimanjem imovine. "Nedavno smo razmišljali o kraju režima kada rat završi", kaže učitelj iz Mašhada, grada na sjeveroistoku Irana. "Sada se bojimo da je režim jači i moćniji nego ikad".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....