Kako je Keynes spasio kapitalizam

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Prije dvjesto pedeset godina Sjedinjene Države bile su uglavnom agrarna ekonomija. Naravno, u milosti i nemilosti vremenskih prilika, ali bez pravih poslovnih ciklusa. Oni se pojavljuju s razvojem kapitalizma u 19. stoljeću. Tada započinju duboke oscilacije moderne ekonomije. Najgore ere bile su Velika depresija 1930-ih i Velika recesija koja je započela 2008. Srećom, John Maynard Keynes, veliki ekonomist 20. stoljeća, pokazao je da ne moramo trpjeti te disfunkcije kapitalizma. Država može nešto učiniti.

Kako kaže izreka, nužda je majka izuma. Do trenutka kada je Franklin D. Roosevelt preuzeo dužnost 1933., Sjedinjene Države već su izgubile četiri dragocjene godine, tonući sve dublje u depresiju. Roosevelt nije mogao čekati da Keynes precizno objasni što treba učiniti. Djelovao je odlučno, moglo bi se reći i intuitivno. Neki elementi njegove politike i danas su kontroverzni; iako je nezaposlenost tijekom Velike depresije dosegnula gotovo 25%, većina ekonomista i poslovnih ljudi tvrdila je: „Prepustite to tržištu. Ono će se, dugoročno samo korigirati“ No, kako je Keynes duhovito primijetio, dugoročno gledano svi smo mrtvi.

Intelektualna revolucija

Keynesova knjiga iz 1936., „Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca“, predstavljala je intelektualnu revoluciju. Suprotno tada prevladavajućim doktrinama, tvrdio je da tržišta, prepuštena sama sebi, mogu ostati zaglavljena u dugotrajnim razdobljima visoke nezaposlenosti. Čak i ako postoje „samokorektivne sile“ koje gospodarstvo vraćaju prema punoj zaposlenosti, one djeluju presporo da bi spriječile ozbiljne gospodarske teškoće. Objasnio je i zašto monetarna politika, kojoj su mnogi konzervativni ekonomisti davali prednost kad je intervencija bila nužna, ne bi bila učinkovita u dubokoj krizi. Najvažnije, ponudio je rješenje: državna potrošnja može potaknuti potražnju i izvući gospodarstvo iz krize.

Dobra je vijest bila da je američki ustav imao dovoljno fleksibilnosti da se te nove ideje mogu isprobati i potvrditi. U to je vrijeme država bila znatno manja. Tijekom prve polovice 19. stoljeća savezna je vlast prikupljala tek oko 2% BDP-a, a središnja banka nije postojala sve do osnutka Federalnih rezervi 1913. Savezna vlada nije imala ni resurse ni alate za stabilizaciju inherentno nestabilnog kapitalističkog sustava.

Keynes nije bio lijevi radikal. Nije bio pretjerano zaokupljen nejednakošću, vjerovao je u tržišno gospodarstvo i smatrao da će njegova predložena intervencija, ne revolucija, nego manji „popravak“, spasiti stvar.

Unatoč tome, mnogi su sumnjičavo gledali na Keynesa jer je pružio argumente za veću ulogu države. Neki ideolozi s desnice radije bi da zemlja ostane u depresiji nego da država uskoči u pomoć. Po njihovu shvaćanju, ako država može učiniti to, tko zna što bi još mogla? Mogla bi svima zajamčiti minimalnu mirovinu, zdravstvenu skrb i obrazovanje. A to bi zahtijevalo poreze veće od onih skromnih iznosa koje su Amerikanci tada plaćali. Tih ideja bojali su se preteče današnjih milijardera oligarha jer su Sjedinjene Države dvadesetak godina ranije usvojile 16. amandman na ustav, koji je zapravo omogućio uvođenje (progresivnog) poreza na dohodak.

Gledano iz današnje perspektive, pragmatizam Franklina D. Roosevelta i ideje Johna Maynarda Keynesa zapravo su spasili kapitalizam od samih kapitalista. Da su ovi potonji imali glavnu riječ, neuspjesi neobuzdanog kapitalizma (gospodarstvo zaglavljeno u beskrajnoj depresiji) vjerojatno bi značili da sustav ne bi izdržao demokratske pritiske. Umjesto toga, predsjednik John F. Kennedy, pod utjecajem snažnih kejnzijanskih ekonomista (uključujući Johna Kennetha Galbraitha, Roberta Solowa i Paula Samuelsona), usvojio je kejnzijanske politike kao temelj svog ekonomskog programa.

Zastario? Ne

Tijekom 1970-ih, kada se zemlja suočila s inflacijom (tada, kao i danas, velikim dijelom uzrokovanom naglim rastom cijena nafte), desnica je tvrdila da je Keynes zastario. Dok je Keynes naglašavao ulogu države u održavanju ukupne (agregatne) potražnje kako bi gospodarstvo ostalo na punoj zaposlenosti, Ronald Reagan preokrenuo je retoriku i stavio naglasak na ponudu. Konzervativci su tvrdili da će niske porezne stope i slaba regulacija omogućiti tržištu da samo osigura rast uz punu zaposlenost. Bili su toliko optimistični da su čak tvrdili kako će smanjenje poreza potaknuti toliki rast da će porezni prihodi zapravo porasti. Naravno, to se nije dogodilo.

Prosvjed američkog radnika Amazona, arhivska snimka

Aa/abaca/abaca Press/profimedia

U desetljećima koja su uslijedila, američko gospodarstvo više je puta ulazilo u krize, neke vrlo duboke, jasno pokazujući da neregulirana tržišta nisu dobra u samoregulaciji. Tijekom Velike recesije i osobito tijekom pandemije bolesti COVID-19, kejnzijanske mjere, odnosno državna potrošnja, pokazale su se iznimno učinkovitima.

Pa ipak, unatoč svim dokazima, politička borba protiv takvih ideja se nastavlja. Početkom 1990-ih pokušalo se donijeti ustavni amandman o uravnoteženom proračunu, odredbu koja bi praktički onemogućila učinkovitu primjenu kejnzijanskih politika. Glasovanje je bilo prilično izjednačeno, ali, srećom, taj je prijedlog odbijen. Tijekom prvog mandata predsjednika Donalda Trumpa ponovno su oživjele „politike na strani ponude“, uz veliko smanjenje poreza za korporacije i najbogatije. Te su politike podbacile, baš kao i ranije Reaganove: proračunski deficit je porastao, a poticaj gospodarskom rastu bio je minimalan, ako ga je uopće bilo.

Da se američki ustav pisao u 21. stoljeću, uz spoznaju da država ima sposobnost osigurati punu zaposlenost, vjerojatno bi joj to i izričito naložio. Najbliže tome bio je Zakon o zaposlenju iz 1946., kojim je osnovano Vijeće ekonomskih savjetnika u Bijeloj kući, kojim sam predsjedao za vrijeme predsjednika Billa Clintona. Tim se zakonom Sjedinjene Države obvezuju „stvarati uvjete u kojima će svima koji mogu, žele i traže posao biti omogućeno korisno zaposlenje“. Unatoč tome što imamo alate za ostvarenje tog cilja, prečesto smo u tome podbacili i mnoge iznevjerili.