Sportski dokumentarci naučit će vas više od poslovnih škola

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Najuglednije svjetske poslovne škole već godinama obezvređuju vlastiti prestiž prodajući certifikate svakome tko ima računalo i nešto novca. Danas su spali na tako niske grane da polaznici, primjerice na Harvard Business Schoolu, čak mogu platiti 699 dolara za poduku profesora generiranih umjetnom inteligencijom.

Puno jeftiniji, a jednako dobar ubrzani tečaj poslovnog upravljanja danas se može pronaći na poslovnoj školi zvanoj Amazon Prime i na veleučilištu Netflix.

Jasno, sportski dokumentarci inače se ne smatraju dijelom klasične literature o menadžmentu. Ti svjetovi još nedavno činili su se dalekima; dok je poznati poslovni teoretičar Clayton Christensen sredinom 1990-ih pisao o „disruptivnim inovacijama” koje mijenjaju društva, britanska televizija prikazivala je „Graham Taylor: An Impossible Job”, sumoran portret izbornika engleske nogometne reprezentacije. Godine 2005. dvojica profesora savjetovala su menadžerima da traže „plave oceane”, odnosno nova tržišta bez konkurencije. Neil Warnock, jedan drugi engleski nogometni trener i glavni lik dokumentarca „Warnock”, dotle je svojim igračima prije utakmice poručivao: „Svakako uživajte, ali uživajte tako da budete jebeno disciplinirani.”

Danas se pak čini da su poslovne škole ostale bez velikih novih ideja, dok ih svlačionice imaju napretek.

Nove ideje

Nakon uspjeha Netflixove serije „Drive to Survive”, koja prati momčadi Formule 1 i stigla je do devete sezone, te dokumentarca „The Last Dance” o sezoni Chicago Bullsa 1997./98., streaming-platforme zaključile su da je publika gotovo nezasitna kada je riječ o sportskim pričama i „filozofiji s klupe”. Ponuda sportskih dokumentaraca danas je toliko velika da bi se cijeli MBA kolegij mogao sastaviti samo od naslova objavljenih ove godine na Netflixu i posvećenih muškom nogometu. Menadžer koji želi učiti o poslovnom preokretu može početi dokumentarcem o Liverpoolovu povratku u finalu Lige prvaka 2005.; film traje 78 minuta, dok je sam povratak na utakmici trajao samo šest minuta.

Direktor koji razmišlja o širenju na nova tržišta mogao bi pogledati „Norway: The Dark Horse”, koji prati norvešku reprezentaciju i nudi svojevrsni kratki uvod u skandinavski stil upravljanja. „The Bus: A French Football Mutiny” pak može poslužiti kao školski primjer toksičnog radnog okruženja.

Mnogi takvi dokumentarci puni su samopromocije i zapravo su prikriveni PR projekti koji nude malo stvarno korisnih lekcija. Amazonov nedavni „A Beautiful Obsession”, koji prati Josepa „Pepa” Guardiolu tijekom njegove posljednje sezone na čelu Manchester Cityja, rijetka je iznimka i pravi mali priručnik za menadžment. Guardiola vodi veliku organizaciju, klub s godišnjim prihodima od oko milijardu dolara. Njegov se učinak ocjenjuje iz tjedna u tjedan, a kao čuvar brenda koji istodobno ima snažan lokalni i globalni identitet odgovara i Noelu Gallagheru iz Oasisa i Khaldoonu al Mubaraku iz državnog investicijskog fonda Abu Dhabija, čiji predsjednik posjeduje klub.

Dok se mnogi menadžerski trendovi svode na jednu veliku ideju, Guardiola je iznimno uspješan upravo zato što kombinira naizgled proturječne pristupe. Prije jedne utakmice inzistirao je na zagrljajima u svlačionici. Nakon poraza ton se drastično promijenio: „Kad vidim tvoje jebeno lice kako se žali na nešto, na moje odluke, jebeno ću te ubiti”, zarežao je. Jedini koji zvuči kao tipični korporativni menadžer jest kapetan Kyle Walker, koji izgovara fraze poput: „Pobrinimo se da ostanemo zajedno na terenu.” No već na kraju prve epizode otišao je iz kluba.

Zdravi razum

Ideje koje u poslovnim školama zvuče novo i sofisticirano često su na sportskom terenu tek zdravi razum. U jednom radu objavljenom prošle godine istraživači su uz pomoć strojnog učenja pokazali da stres vođenja kompanije u teškim razdobljima ubrzava starenje menadžera. Guardiola isto pokazuje mnogo jednostavnije: pod velikim pritiskom noktima grebe tjeme i ostavlja crvene tragove. Njegov način rada ima i obilježja „digitalne transformacije”: model koji prati 43 različite metrike ocjenjuje igrače i pomaže pri donošenju kadrovskih odluka, iako valja podsjetiti kako profesionalni sport i dalje ostaje jedno od posljednjih mjesta gdje bijela ploča ima gotovo kultni status.

Većini poslovnih menadžera Guardiolina svlačionica djelovala bi kao prilično negostoljubivo i neugodno mjesto. Trebali bi se zapitati zašto. Jedan je razlog to što ondje nema žena. No važniji je taj što većini ljudi pobjeda jednostavno nije toliko važna kao Guardioli. I to je sasvim u redu: kompanija u kojoj bi srednji menadžment usvojio njegov stil samo kako bi, primjerice, prodavao autodijelove, bila bi užasno mjesto za rad. Ipak, velik dio gospodarstva danas pokreću organizacije poput laboratorija za umjetnu inteligenciju i hedge fondova, koje ovise o tome da iznimno rijetke talente nekolicine izrazito zahtjevnih zvijezda iskoriste do krajnjih granica. Uvid u način na koji takve organizacije doista funkcioniraju iznimno je rijedak i upravo zato Guardiolu vrijedi gledati.

Investitori koji danas rekordnim tempom plaćaju goleme iznose za kupnju sportskih klubova i franšiza imaju vrlo praktičan razlog za gledanje sportskih dokumentaraca. Dok Saudijska Arabija analizira neuspjeh projekta LIV Golf, možda bi ljudima koji donose odluke pomoglo da pogledaju dokumentarac o toj golf-ligi koji se prošle godine prikazivao na Fox Sportsu. Joshua Kushner možda se ne bi upustio u propali pokušaj privatizacije svjetskog nogometa da je pogledao neki od brojnih dokumentaraca koji pokazuju koliko je navijačima njihov sport važan.

Sportske momčadi posebna su vrsta institucije. Za milijardere su, naravno, statusni simbol i prestižna imovina. Ali istodobno su i ozbiljan poslovni proizvod, a mnogi vjeruju da su među rijetkim vrstama zabave koje će ostati relativno otporne na disruptivni učinak umjetne inteligencije. U užem smislu, argument glasi da se sport uživo, za razliku od filmova ili televizijskih serija, ne može jednostavno proizvesti generativnim AI modelima. U širem smislu, ideja je da se približavamo svijetu u kojem će mnogi ljudi imati manje posla i više slobodnog vremena, pa će sport postati još važniji kao izvor zabave, pa možda čak i identiteta.

U takvom svijetu trener ili menadžer sportske momčadi postaje neka vrsta najvažnijeg društvenog filozofa, a Netflixova dokumentarna serija koja ga prati iz neposredne blizine njegovo najvažnije djelo.