Strah se osjeti: Europi prijeti ekonomski udar tvrde desnice

Pobunjenici koji žele razbiti sustav često budu ti koji na kraju preuzmu kontrolu nad njime. Za europsku tvrdu desnicu vlast nad Europom već je na obzoru. U Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj ili vode u anketama, ili su pak pri samom vrhu. U Italiji je tvrda desnica na vlasti; u Nizozemskoj je nakratko predvodila koaliciju; a u Poljskoj, u lipnju, njihov predsjednički kandidat pobijedio protivnika s centra. Do 2027. tvrda desnica mogla bi biti na vlasti u gospodarstvima koja čine gotovo polovicu europskog BDP-a. To bi bio težak udarac za europski prosperitet.

Izravna prijetnja leži u načinu na koji bi tvrda desnica koristila vlast. Oni ismijavaju tehnokratsko vođenje politike i obećavaju biračima zaštitu od konkurencije i „kreativne destrukcije“. Umjesto reformi, nude zavodljivu mješavinu subvencija i poreznih rezova. No takva bi politika u praksi vodila u još dublju gospodarsku stagnaciju, a moguće i do nove krize na tržištu državnih obveznica.

Neizravna prijetnja očituje se u strahu europskih političara od populističkog ustanka, odnosno njihovom ponašanju; izbjegavaju teške reforme i oponašaju ekstremne politike. Dakle, već se ponašaju upravo onako kako promovira tvrda desnica.

Mršave godine

Europsko gospodarstvo nije bilo dobro vođeno posljednjih godina. Godišnji rast BDP-a iznosi tek 1%. Prinos na britanske 30-godišnje državne obveznice dosegnuo je 2. rujna 5,7%, što je njegova najviša razina u više od četvrt stoljeća. Nakon što je francuski premijer François Bayrou najavio glasovanje o povjerenju svojoj vladi, zakazano za 8. rujna, prinos na francuske 30-godišnje obveznice porastao je na 4,46%, najviše od 2008. godine. Njemačka, nekoć gospodarski motor kontinenta, gotovo da nije rasla od 2019. godine.

Možda biste pomislili da takva sumorna bilanca jača argumente tvrde desnice da je Europi potreban novi pristup. Europi su potrebne promjene, ali ne kakvu oni predlažu. Zapravo, Europa si ne može priuštiti razdoblje još lošijeg gospodarskog upravljanja.

Ima li SAD dovoljno struje da prati razvoj svoje najvažnije tvrtke?

Vrijedi jasno odrediti gdje leže opasnosti. Kao što je Economist pisao, stranke tvrde desnice imaju tendenciju ublažavati svoje stavove kako se približavaju vlasti. Prijedlozi o napuštanju eura ili izlasku iz Europske unije danas su uglavnom simbolični (iako Alternativa za Njemačku i dalje koketira s Dexitom). Shvaćajući kako Europa stari, sada se, umjesto da potpuno zatvore granice, zalažu za programe radnika gostiju kako bi se osigurala nova radna snaga. Prije svega, žele izbjeći gospodarske poremećaje koji plaše birače.

Međutim, upravo to odbijanje promjena pretvara ih u kočničare gospodarskog rasta. U Italiji je Giorgia Meloni zasad nastupala relativno umjereno, pa i prema Europskoj uniji. No, istodobno je izbjegavala reforme koje bi potaknule rast, jer bi one razljutile njezine birače. Dok u Americi pokret MAGA ima i pro-tehnološko, deregulacijsko krilo, europski populizam gotovo u potpunosti počiva na očuvanju imaginarne prošlosti. Uspjeh tvrde desnice učvrstio bi najneproduktivnije obrasce europskih politika: obilne transfere povlaštenim skupinama, protekcionizam i neprijateljstvo prema tržišnom natjecanju.

Najveći problem

Još ozbiljniji problem je fiskalna neodgovornost tvrde desnice. Gotovo sve populističke stranke zagovaraju kombinaciju poreznih rezova i izdašnih potpora umirovljenicima te roditeljima male djece, s ciljem podizanja domaće stope nataliteta. Kao protutežu, obećavaju proračunske uštede kroz smanjenje izdataka za imigrante, rezanje „uhljebničkih“ radnih mjesta, ukidanje rasipnosti u javnom sektoru i ograničavanje upliva Bruxellesa. Primjerice, britanska stranka Reform UK najavljuje „poklone“ vrijedne oko 200 milijardi funti (266 milijardi dolara), odnosno 5% BDP-a, prema izračunima Economista. Ti planovi, tvrde u Reformu, trebali bi se financirati s 100 milijardi funti ušteda, uključujući i nedefinirano smanjenje rashoda od 5% u svim državnim resorima. Samo od smanjenja imigracije računaju na 42 milijarde funti, a dodatnih 10 milijardi planiraju „uštedjeti“ boljim upravljanjem javnim mirovinama.

Tržišta obveznica sigurno će probušiti takve iluzije. Doista, kombinacija niskog rasta i fiskalne nediscipline neizbježno vodi prema fiskalnoj krizi. U najboljem slučaju, to bi nametnulo dozu razuma. U Italiji, gdje su sjećanja na krizu eura još svježa, a vlada ovisi o odobrenju proračuna na razini EU-a kako bi imala pristup podršci Europske središnje banke (ECB), Meloni vodi čvrstu fiskalnu politiku.

Ali u slučaju nove euro-krize, populizam bi još pogoršao opasnost. Danas je ECB, iako ne službeno, zajmodavac u krajnjoj nuždi za europske vlade. Tržišta imaju implicitno povjerenje u zavjet Maria Draghija, bivšeg predsjednika ECB-a, da će učiniti “što god bude potrebno” kako bi sačuvao eurozonu, pod uvjetom da vlade pokažu ono što je jedan bivši dužnosnik nazvao “makroekonomskom razumnošću”. Kada je krenula pandemija covida-19, blok je imao dovoljno jedinstva da sastavi fiskalni osigurač u obliku fonda za oporavak.

Putinova propala afrička avantura

Bi li to i dalje vrijedilo kada bi predsjednica Marine Le Pen ili Jordan Bardella vodili vladu Nacionalnog okupljanja (RN) u Francuskoj? U slučaju krize u eurozoni, nacionalne bi vlade morale stalno surađivati kao i s Europskom središnjom bankom, što znači često provoditi vrijeme na cjelonoćnim sastancima. Tržišta bi oštro kaznila svako oklijevanje ili podjele. Desetljećima je odgovor na svaku krizu bio “više Europe”. Nedavne krize dovele su do zajedničkog nadzora banaka i izdavanja zajedničkih obveznica.

Test eurozone

Takva bi rješenja teško pala strankama koje su svojim biračima obećale “manje Europe”. Ne treba biti George Soros da bi se predvidjelo kako će ulagači u obveznice testirati koheziju eurozone ako RN dođe na vlast.

Sve ovo može se činiti tek kao spekulacija No, sjena desnice već se nadvila nad gospodarstvo. Mnogi političari iz glavnih stranaka ne žele ili ne mogu provoditi reforme jer strahuju da će time dati snagu za napad protivnicima. Prošle je godine Mario Draghi predstavio niz preporuka za jačanje europskog gospodarstva, uključujući integraciju kontinentalnih financijskih tržišta i mnoge načine smanjenja birokratskih prepreka. Ti prijedlozi nisu otišli nikamo.

Europski su političari u procjepu. Promjene bi ih učinile nepopularnima, mjere štednje bi samo naglasile ekstravagantna obećanja tvrde desnice, a oprez, koliko god bio privlačan, održava truljenje koje nagriza povjerenje birača u politiku. The Economist ne podcjenjuje hrabrost koja je potrebnu za provođenje odvažnih promjena. No prepustiti inicijativu tvrdoj desnici bila bi bijedna, defetistička alternativa.