Videa iz Bijele kuće su dokaz: svijet je već izgubljen

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Šesti je lipnja 1944. Već je peta godina Drugog svjetskog rata. Milijuni su mrtvi. Velik dio Europe je u ruševinama. Sudbina rata sada visi o jednom morskom pojasu. U Engleskom kanalu okuplja se 150.000 vojnika. Američki predsjednik obraća se naciji. No, unatoč krvoproliću, njegov ton nije ratoboran. Amerikanci se bore, kaže, "ne iz želje za osvajanjem. Bore se kako bi okončali osvajanja." Njegov saveznik Winston Churchill će pak u istom tonu kasnije napisati: "U RATU: odlučnost. U PORAZU: prkos. U POBJEDI: velikodušnost."

Sada je travanj 2026. Amerika je uvučena u novi rat. I ovaj put njegov ishod ovisi o jednom morskom prolazu - Hormuškom tjesnacu. Američki predsjednik obraća se javnosti, ali ton je ovoga puta ratoboran. Poručuje: "Otvorite jebeni tjesnac, vi ludi gadovi, ili ćete živjeti u paklu - vidjet ćete!" Njegov ministar obrane, Pete Hegseth, kaže da su Iranci "gotovi i da to znaju". Ovo, dodaje, nije "poštena borba": "Udaramo ih dok su na koljenima, kako i treba biti."

Odnos Zapada prema ratu se promijenio. U vojnom smislu, to je očito; za radare nevidljivi bombarder zamijenio je Spitfire, ali promijenio se i u retoričkom smislu. Govoriti o retorici u suvremenoj politici danas zvuči anakrono: govori o proračunima baš i ne obiluju aliteracijama i asonancama. No, ratna retorika bila je drugačija. Sve donedavno, kad je Zapad ratovao, gotovo uvijek je to činio modernim oružjem, ali i citatima iz bogate riznice retorike

Državica od 950.000 ljudi najveći je dobitnik rata u Iranu

Tako su se, dok su se vojske borile na plažama i u gradovima oružjem, bombama i mecima, istodobno vodile bitke na papiru, za govornicom i preko radijskih valova. Bilo je tu šekspirijanskih aluzija, referenci na Abrahama Lincolna i ritmičkih ponavljanja riječi "borba". Retorika je bila važna. "Od svih talenata darovanih ljudima", zapisao je Churchill, malo ih je "tako moćnih" i "nijedan nije tako dragocjen".

Čini se da je ta moć danas zaboravljena.

Nedavni video Bijele kuće pod naslovom "Justice the American Way" gotovo je nijemi kolaž scena iz filmova (poput "Gladijatora", "Top Guna" i "Transformersa") isprekidan snimkama stvarnih napada na iranske ciljeve. Umjesto da citira Bibliju, Hegseth ju je zapravo pogrešno citirao. Dana 15. travnja predvodio je molitvu koja je, kako je rekao, "inspirirana" stihom Ezekiela 25:17, no u stvarnosti je bila gotovo doslovno preuzeta iz filma "Pulp Fiction", prilično neobičnog izvora za takvu vrstu govora. (Izvorni biblijski stih govori o tome kako Bog kažnjava Filistejce.)

Što onda?

Očigledan protuargument glasi: pa što onda? Smrt ne pravi razliku između vođe koji je sposoban za periklejski retorički uzlet i onoga koji to nije. Štoviše, "velike riječi" - kako su upozoravali pjesnici još u Prvom svjetskom ratu - mogu biti varljive, zavodeći ljude u mehanizirano klanje koje nije ni "slatko" ni časno. Kada je sin jedinac Rudyarda Kiplinga poginuo u Bitci kod Loosa, napisao je gorak, za njega netipičan epigram: "Ako itko pita zašto smo umrli, recite im: zato što su naši očevi lagali." Pokolj često ne ide ruku pod ruku s retorikom.

Ipak, teško je ne osjetiti da se nešto gubi kada zapadni lider priziva "Transformerse" umjesto Churchilla. Aluzija je nekoć bila ključni dio govorništva, i to s razlogom; iako su svi ljudi stvoreni jednaki, njihove riječi ne odzvanjaju jednakom snagom. Dovoljno je sjetiti se nesretnog govornika koji je u Gettysburgu održao (danas gotovo zaboravljen) dvosatni govor od 13.607 riječi, prije nego što je Abraham Lincoln izgovorio 271 riječ, koje su, za razliku od njegovih, ostale upamćene. Veliki govornici oduvijek su se oslanjali na tuđe riječi; posuđivali su, prizivali i gradili aluzije. Kada je pukovnik Tim Collins slao britanske vojnike u Irak, poručio im je da "koračaju lagano", podsjećajući ih da stupaju na tlo biblijskog Edenskog vrta. Churchillova "nekolicina" iz govora o Bitci za Britaniju priziva Shakespeareovu "sretnu nekolicinu" iz Henry V. I početak nuklearnog doba obilježen je ne samo bljeskom eksplozije nego i riječima iz Bhagavad Gite. "Postao sam smrt", rekao je J. Robert Oppenheimer, "razaratelj svjetova."

Američka vojska godinama će se oporavljati od rata s Iranom

To nisu tek retorički vatrometi. Pravi citat mobilizira mrtve zajedno sa živima; odaberete li pravi citat, ne mobilizirate samo riječi, nego čitav bataljun ideja. Pozovete li se na Bibliju, prešutno prizivate i "bolje anđele naše prirode". Prizovete li Shakespeareova Henryja V., implicitno prizivate i Boga, Harryja, Englesku i svetog Jurja. U desetinama svih svojih govora Churchill, kaže njegov biograf Andrew Roberts, referirao se na povijest kako bi potaknuo slušatelje da rat promatraju "u njegovu povijesnom kontekstu, kao dio prijetnji s kojima se Britanija suočavala i koje je već otklonila".

Kulturne aluzije pružaju ohrabrenje koje učvršćuje odlučnost. One također omogućuju govorniku da "uzdigne ton", kaže Barry Strauss, profesor vojne povijesti na Cornellu. Pogrebni govor Perikla ne poziva Atenjane samo da se bore. On im poručuje da se bore "za nešto… za demokraciju". Godine 1940. Franklin D. Roosevelt izjavio je da "nikada od Jamestowna i Plymouth Rocka američka civilizacija nije bila u tolikoj opasnosti kao sada. Amerika će podržati savezničke zemlje; naoružavanjem će postati veliki arsenal demokracije".

Kulturne aluzije

No važno je da lideri prizovu prave kulturne aluzije. William Nicholson, jedan od scenarista "Gladijatora", kaže da ga "zastrašuje" to što Bijela kuća citira taj film: takvo stanje, tvrdi, "ukazuje da rat zapravo doživljavaju kao holivudski film". A zapravo ga razumiju čak i lošije od holivudskih filmaša. Nicholson je svog gladijatora prikazao kao nevoljnog borca. Maximus nije bio nasilni grubijan, nego miran čovjek prisiljen boriti se za svoju ženu, dijete i "san koji je bio Rim". Rat nije zabava. Kao što je jednom rekao Roosevelt: "Vidio sam rat na kopnu i na moru. Vidio sam krv kako teče iz ranjenih… Mrzim rat."

Jer, kako je Hollywood naučio (a što Bijela kuća ne shvaća), najbolja ratna retorika zapravo nije o ratu, već o vremenu mira. Ljudi je slušaju i ne misle samo na živote koji bi mogli biti izgubljeni, nego i na način života koji bi mogao nestati: strahuju za kulturu i demokraciju. Dobra retorika dira slušatelja jer ne budi strah samo od izgubljenog rata, već i od gubitka cijelog svijeta kakvog poznaje.

Danas, kada gledate videomontaže iz Bijele kuće, oči vam zasuze, no to je zato što ste shvatili da je svijet već izgubljen.