Poznata splitska slikarica Tisja Kljaković Braić posljednjih par mjeseci nasmijava svoje prijatelje karikaturama koje objavljuje na društvenim mrežama. Svakodnevne bračne situacije za koje mnogi kažu kako su specifične upravo za dalmatinski način života ona prikazuje iskreno i bez pretvaranja.
S karikaturama je počela sasvim slučajno, a u početku ih je pokazivala samo svojim prijateljima koji su se svi redom oduševili njima. Zatim ih je počela objavljivati na društvenim mrežama i ubrzo je naišla na identične reakcije: “plava od smija”, “genijalno”, “rikavam na ovo”, “ubode ga Tisja opet u haiku stilu”… Jedan za drugim, komentari su stizali, a ljudi su redom “umirali od smijeha”.
”Veliko razmišljanje ubija kreativnost, a umjetnost se ne može raditi s predumišljajem. Kad sam počela raditi karikature, nisam razmišljala o tome kako ću nasmijati mase, ma nisam razmišljala ni o čemu. Napravila sam ih kako bih nasmijala sebe i svoje prijatelje. I zato je to tako dobro ispalo”, priča Tisja u razgovoru za Globus.
Gradski šušur
Rođena Splićanka danas ima 38 godina, u Splitu je završila Školu likovnih umjetnosti i potom diplomirala slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u klasi profesora Gorkog Žuvele.
Do sada je održala više od 40 izložbi, a djela joj se nalaze u fundusu Moderne galerije u Zagrebu, drugim galerijama te u privatnim zbirkama diljem svijeta. Živi i radi u Splitu, a za sebe kaže kako je pravi lokalpatriot koji nikad neće otići iz grada pod Marjanom.
”Volim šušur svoga grada. Sist i gledat u more. Mi se ponašamo doslovno u skladu s pogledom. U velikim gradovima svi nekamo idu, a mi Splićani idemo u đir”, kaže Tisja.
Splitski “đir” ili način života prepoznaje se i u njezinim radovima. “Taj ti je od guzice”, “Pomiriši me da nisan uvatija na toć”, “Na bjanko - na brujet”, “Ti otvori, ja neman ređipet” - samo su neki od duhovitih dijaloga koje Tisja harmonično usklađuje s crtežima. Glavni likovi crteža uvijek su isti - to su muškarac i žena koji žive “tipičan” bračni život; intiman, duhovit i jednostavan.
Na njezinim slikama, kao i u karikaturama, uvijek su ta dva ista lika. Na slikama je prikazan njihov emotivni i poetični život, dok je u karikaturama prikazan njihov stvarni život, prenesen točno onakav kakav jest, ogoljen, bez brušenja i umatanja u celofan.
”Sve su to stvarne situacije iz mog života, života prijatelja ili susjeda koje su univerzalne i primjenjive na svačiji život. U stvarnosti nam te situacije kidaju živce, a ovako u crtežu su smišne”, objašnjava nam Tisja.
Tu duhovitost postiže iskrenošću, kako kaže, i davanjem sebe sto posto u sve što radi, bez pretvaranja i zadržavanja. Mozak ili “mehanizam” joj je već “podmazan” da hvata iz života te situacije.
”Meni dvadeset četiri sata dnevno misli lete na te svakodnevne ‘gluposti’, moram o tome non-stop razmišljati da bih nešto napravila. Kao što je rekao Stefanovski: nije umjetnost sjest i radit. Da bi napravio neku sliku, kompoziciju ili nešto drugo, umjetnik treba izaći, s društvom popit piće, provozat se autom, to sve utječe na to što će napraviti na kraju dana. A sve to mora biti preneseno iz života točno onako kako jest jer će tada ‘ubosti’ najbolje”, rekla je Tisja.
Da uistinu “ubode”, primijetila je kad joj se počelo javljati sve više ljudi koji su rekli da je te situacije skupila iz njihova života, a reakcije su bile mahom pozitivne.
”Do sada sam imala četrdesetak samostalnih izložbi. Posebno sam ponosna na zadnju u Memorijalnom centru Joze Kljakovića, moga pretka. Bila je odlično posjećena, došlo je više od 150 ljudi. Tako sam odala počast čovjeku zbog kojeg sam danas to što jesam”, objašnjava nam slikarica.
Kako izvući emociju
Prije dvije godine objavila je i knjigu “U Malu je uša đava”, za koju kažu da je duhovito štivo. “Vrlo je čitana, posebno u Splitu. Slično kao i u karikaturama, ljudi su se poistovjetili s likovima i njihovim životima”, objašnjava nam Tisja.
Ljudi su reagirali na duhovite stvari, kao i na poetične slike, dodaje splitska slikarica, jer im treba humora. Sve je oko njih teško i mučno, pa im treba smijeha.
Debitantska knjiga “U malu je uša đava” govori o djetinjstvu u Splitu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Napisala ju je prije desetak godina, a objavila prije dvije godine. Napisala ju je brzinom svjetlosti, kako kaže, a njome je htjela sačuvati obiteljske priče i uspomene od zaborava.
Kaže kako u Splitu knjiga ima broj posudbi u knjižnicama kao i knjige Mani Gotovac, a ljudi su se u njoj pronašli kao i u ostalim njezinim radovima.
Različite vrste umjetnosti kojima se bavi povezuje iskrenost i jednostavnost izričaja kojim Tisja Kljaković Braić uvijek pogađa u sridu. Bilo to poetičnim slikama koje radi kombiniranom tehnikom visokog reljefa, drva i akrila; riječima i rečenicama koje evociraju djetinjstvo i nostalgiju za prošlim vremenima ili pak jednostavnim potezima olovke kojima u deset minuta pokaže svakodnevne situacije koje izazivaju razne emocije, ali gotovo nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Priznaje da se i sama iznenadila kad je vidjela veliki broj komentara i značajan odjek na koji su naišli njezini duhoviti crteži. Kaže da je zapravo sama podcjenjivala nešto što radi s lakoćom, nešto čemu se ljudi smiju, a onda je shvatila da nije mala stvar kad od nekoga izvučeš osmijeh.
”Ako izvučeš emociju, da se netko može nasmijati iz srca, to je velika stvar. Neraskidiva je to veza između publike i umjetnika. Ta potvrda i potražnja za karikaturama mi je vjetar u leđa. Kad vidim koliko se ljudima svidjela i kako pozitivno reagiraju, to me pokreće da radim dalje”, kaže Tisja.
Počeši me po leđima
A sve je počelo s jednom nevinom situacijom. Njezin muž jedan ju je dan zamolio da ga počeše po leđima. ”To je bio više geg nego karikatura. Muž mi je rekao: ‘Ajde, brzo, brzo, brzo, počeši me, gori-doli, tu, tu, baš tu...’ Ja sam mu rekla: ‘Ok, čekaj samo da zapišem to.’ I od tada se to razvilo. Od te karikature prije tri mjeseca se sve zakotrljalo, potpuno spontano i bez prevelikog razmišljanja. Svojevrsna je to pauza od slikarstva”, kaže Tisja Kljaković Braić.
Danas u pripremi ima trideset karikatura, a ukupno ih je napravila oko osamdesetak. ”I svaki put mislim - e ova mi je zadnja, i onda mi opet padne neka nova na pamet. Kod umjetnika je najvažnije da nije uvijek isti, da se mijenja, da ne ide utabanim i sigurnim stazama. Najgore je ponavljati se. Karikature su nešto novo i osvježenje su u mom radu”, kaže splitska slikarica.
A ono novo, promjena koju trenutačno želi, jest objaviti zbirku karikatura. Traži izdavača, a želja joj je objaviti karikature u formi knjige, i to tako da se svaka karikatura može odrezati, uokviriti i pokloniti.
Likovi i dijalozi tih karikatura uvijek su odmjereni i lako je poistovjetiti se s njima. Iako su većinom goli ili u mudantama, nikad ne prelaze u vulgarnost jer je u prvom planu njihov intimni, “kućni” odnos. Dijalozi su kratki, a likovi jednostavni, bez detalja i previše boja.
“Da bih postigla tu jednostavnost, trebale su mi godine. Da s jednom crticom u oku ljudi vide njegov pogled ili njezinim stavom i držanjem dobiju više od riječi. Geste i grimase su najvažnije, ali te likove ne bih mogla napraviti tako izražajnima da nemam slikarsko iskustvo. Svaki pokret i položaj tijela pričaju svoju priču, a sve zajedno, tekst i crtež, čine klik da postane duhovito”, objasnila je Tisja Kljaković Braić svoju tehniku.
Slikarski geni
I dok je njezina umjetnost s mjerom, ona nema osjećaj za mjeru, kaže sama za sebe. Pojest će sve u hladnjaku, reći sve što misli, glasno i direktno. Tek kasnije razmislit će o tome je li to bilo pametno prešutjeti.
”Kao što je rekao Arsen Dedić: Dalmatinke su krasne žene. Dok ne progovore”, zaključila je Tisja. A upravo njezina neposrednost i mogućnost iskazivanja emocija potpuno, bez suzdržavanja, a ponekad i bez takta, učinile su je umjetnicom kakva je danas.
Osim toga, tu su i “slikarski geni” obitelji Kljaković. U njezinoj obitelji postoji mnogo slikara, a njezin predak Jozo Kljaković bio je istaknuti hrvatski slikar 20. stoljeća koji je naslikao freske u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu. A i on je bio vrstan karikaturist.