Jedna od priča Lydije Davis završava sa: “Želim da dijete zaspi i da mi se muž ne vrati s posla.” Ova njezina kratkoća u književnim je krugovima legendarna, James Wood čak upotrebljava riječ “glamurozna”. Zaista, teško je naći suvremenog pisca kojemu je potrebno tako malo mjesta za izazivanje tako puno efekta. Nervozniji bi ljubitelj pisane riječi čak mogao pomisliti kako su autori kojima su potrebne stotine stranica za izricanje nekog elementarnog stanja, poput ovog citiranog, rasipači svog i čitateljskog vremena. Jasno, ako nisu Proust ili Krasznahorkai, jer su njihove “dužine” sastavljene od ovakvih “kratkoća”.
Ili se ima ili se nema što reći – takav bi strog zaključak čitatelj mogao donijeti čitajući zbirku priča “Ne mogu i neću”. Lydia Davis (1947.) američka je spisateljica, dobitnica brojnih nagrada, od kojih je najsjajnija Međunarodna nagrada Man Booker. Iz obitelji je pisaca i profesora, predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York. Pojedine su joj priče tek jedna jedina rečenica. Recimo priča “Bloomington”: “Sad kad sam bila ovdje jedno kraće vrijeme, mogu sa sigurnošću reći da nikad nisam bila ovdje.” Ovu gnomičnost ispaljuje i usred priča, koje se nakon ovakve eskapade odjednom razbistre, kao npr. kada kaže: “...ne želi više razgovarati zato što želi štedjeti snagu za razgovor s kćerima.”
Je li to zajedljivost ili mudrost, o tome će prosuditi svaki čitatelj sam za sebe, no Davisova, unatoč post-post-post-modernističkoj formi i suvremenosti na n-tu, zvuči kao klasik na dopustu. Kao da se među nama otjelovio Gustave Flaubert i na marginama vlastita djela ispisao briljantne krokije o sadašnjem životu. Lydia Davis je i prevoditeljica: prevela je Prousta, Flauberta, Blanchota. Današnja dominacija slike koja je potpuno istisnula pisanu riječ njoj, međutim, ide na ruku, jer se odlučila na pravu strategiju. Ona rečenice umeće među ostale senzacije kojima je izložen današnji čovjek. A uvijek zvuči kao da zna više nego što je rekla, što vas tjera okretati stranice dalje – njezine su rečenice latice ruže koja se sporo otvara. A ona kaže: “...bol se širi u različite dijelove života. Bol se pretvara u depresiju.”
Nekoliko priča su pisma potrošača, profesora, općenito nezadovoljnika, pa je moguće s tim u vezi prisjetiti se rečenice kako su “knjige pisma upućena prijateljima kojih nema”. Što je atmosfera svih napisanih priča u zbirci – intimno i kritički u isti mah, dotle razorno u prividnoj blagosti da ju je američka kritika predstavljala kao “olujnog Thomasa Bernharda”. No Bernhardu su trebali kilometri, nogometnim jezikom rečeno, to je kao da uspoređujete Ronaldinha i Gerda Müllera, driblera i krvnički nastrojenog golgetera.
Jer Davis, blaga Davis sve vidi. Duhovita je, kada piše priču koja je pismo sveučilišne profesorice što je dobila stipendiju te se ponadala da će se riješiti mrskog predavačkog posla, zapisuje: “Ovako ja radim: izbjegavam misliti na nastavu koliko god mogu.” Ili u rijetkim momentima materijalnog situiranja priča, kod opisivanja Manchestera, gdje lakonski zapisuje: “Da bi se izradila jedna jedina pribadača, potrebno je pet ili šest različitih specijalista. Što se može očekivati od stanovnika Manchestera – koji život provode izrađujući pribadače?!!” A mi bismo je mogli čitati i u društvenokritičkom ključu, jer u priči “Mjesne osmrtnice”, sastavljenoj od “posljednjih pozdrava” niže rečenice o veteranima Drugog svjetskog i Korejskog rata, no koji su nakon ratovanja radili i u mirovinu odlazili kao zidari, mesari, nadglednici za bušilice, radnici autocesta, varioci, drvodjelje... Kod Lydije Davis ono što nazivamo spisateljskim genijem čitatelju prilazi sasvim blizu, mogli bismo reći da ga dira po ramenu. Ovo joj je prvi uknjiženi nastup na hrvatskom jeziku.