Od sredine devedesetih pa do danas, SDP je bio jedna od samo dvije konstante hrvatske politike. Bila je to stranka kojoj je vlast uvijek padala u krilo kad bi ljude HDZ previše ojadio ili previše naljutio.
Bila je to stranka za koju se više glasalo nego što je se voljelo, stranka za koju se glasalo jer je - kako se ono veli? - “manje zlo”. SDP je bio i ostao stranka za koju se glasa bez entuzijazma i žara tek onda kad ustaše nahrupe na vrata. Za SDP se glasovalo u ljutoj nevolji, “začepljenog nosa”, a glasači SDP-a bili su rahlo identitetsko jato koje je imalo samo jedno zajedničko svojstvo: iz raznih su razloga jako zazirali od HDZ-a.
U jednom trenutku taj i takav SDP počeo je pokazivati znakove trošenja. Te napukline u polituri mogao je vidjeti svatko tko je pomno gledao. Vidjelo se da SDP-ovo glasačko tijelo stari, da su identitetski glasači postali vremešni i umorni, da je SDP dezorijentirana stranke bez ideologije, identiteta i sposobnosti samoobnavljanja. Znakovi uzbune zviždali su odasvud. Ali - SDP na te znakove nije reagirao jer je bio uljuljkan s dva izborna uspjeha. Bio je uljuljkan poluuspjehom na europskim izborima gdje im je D’Hondt podario egal s HDZ-om, te uspjehom na predsjedničkim izborima koji je - ipak - bio uspjeh Zorana Milanovića više nego SDP-a.
Sada su stvari stigle na naplatu. SDP je na jučerašnjim izborima doživio rijetko viđen, kataklizmički krah. Kad se oduzmu mandati koalicijskih partnera, SDP neće imati ni 40 zastupnika, što je za družbu iz Iblerove najgori rezultat od sredine 90-ih, rezultat iz najcrnjih noćnih mora.
Najveći dio krivnje za taj rezultat nosi, naravno, Davor Bernardić - politički antitalent, zbunjeni i konfuzni političar bez ikakvog sadržaja i ideologije koji je i SDP pretvorio u jednako zbunjeno bezidejnu stranku. No, pripisivati ovo samo Bernardiću bilo bi nepošteno. Jer, Bernardić je u jednom trenutku bio odabir gotovo dvije trećine članova SDP-a. Gotovo dvije trećina članova stranke odabralo je tog političkog čovjeka bez svojstava zato jer im je odgovarao iz njihovih malih, oportunih razloga. Bernardić je, tužno ali istinito, odraz njihova mentaliteta i vrijednosnog sklopa, odnosno preciznije - odsustva tog sklopa. Sad se vidi i rezultat.
Od jutros Bernardić je politički bivši. Ali - nemojmo se lagati - time SDP ništa nije riješio. Problemi te stranke puno su dublji od jednog loše odabranog lidera. SDP je stranka koja demografski odumire. Glasačku bazu SDP-a čine tri skupine identitetskih glasača koje neumitno stare i odlaze. Prvo su ljudi iz partizanskih obitelji kojima je taj identitetski sloj bitan. Drugi su radnici nekadašnjih socijalističkih poduzeća koje je HDZ ojadio u tranziciji, pa ga organski ne podnose.
Treća je socijalistička srednja klasa koja pamti “ono doba” kao doba rada i prosperiteta, pa prema SDP-u gaji neku nejasnu kulturalnu lojalnost. Te tri demografske skupine 90-ih su činile gotovo pola žitelja Hrvatske, a 2005. ili 2010. su još bile značajan demografski odsječak društva. Više nije tako. Svi ti ljudi sada su u šezdesetim i sedamdesetim godinama života, oni stare, odustaju i neumitno biološki odlaze, a njihova djeca glasaju - neki put za Most, neki put za Možemo!, STRIP/Pametno, ili čak za Škoru.
Prije nekoliko godina razgovarao sam s dobrim znancem aktivnim na lijevoj političkoj sceni. Tom sam mu prilikom rekao kako mislim da se lijeva (ali i liberalna) politika u Hrvatskoj treba početi ponašati kao da SDP uopće ne postoji i krenuti u sasvim novu priču. Tada se to činilo kao drastična izjava. Tada je SDP bio politički orijaš, a svi su drugi lijevi i liberalni pokreti bili u zametku.
Jučer smo se probudili u tom i takvom novom svijetu. Lijeva hrvatska koncentrirala se oko platforme Možemo! koja je s malim resursima pokazala da ima kudikamo više znanja, kuraže i jasnih ideja od kolebljivog SDP-a. Liberalna Hrvatska koncentrirala se oko koalicije STRIP/Pametno/Fokus i uspjela skromno ući, ali ipak ući u parlament. Možemo! i Pametno/STRIP ideološki se jako razlikuju, a kako vidimo i ne vole. Ali, imaju nešto zajedničko. Onaj tko glasa za njih, točno zna koje su njihove ideje.
Točno zna bi li oni monetizirali autoputove, pretvorili HEP u dioničko društvo, bi li rezali javni sektor ili koncesionirali aerodrom. Te dvije političke opcije bi na ova - u pravom smislu ideološka - pitanja dale totalno oprečne odgovore. Ali, točno znamo što one zagovaraju. To se za SDP nikad nije moglo pouzdano reći, a pogotovo ne za Bernardićev SDP. Od jutros ne postoji doista više ni jedan razlog zašto bi urbani 40-godišnjak glasovao za SDP, a ne za Možemo! ili liberalni blok.