Iako bez korupcijskih repova - koji se u Hrvatskoj ipak smatraju najvećim krimenom - percepcija Davora Bernardića u najširoj javnosti ne odgovara lideru opozicije i premijerskom kandidatu. Malo je tko u svom političkom životu dobio toliko negativnih epiteta kao Bernardić, malo je tko u medijima doživio takvo bombardiranje, malo koga su tako javno rušili članovi njegove vlastite stranke, a da ga nisu uspjeli dekapitirati, malo tko je toliko puta proglašen politički klinički mrtvim, a da bi potom ne samo uskrsnuo nego i postigao odlične izborne rezultate. O Bernardiću su ispisane stotine kartica tekstova, ne baš hvalospjeva: lišen političkog erosa, bez svojstava i ijedne pamtljive rečenice, sa suficitom ambicija i deficitom vještina. Umjesto političkog potopa, Bernardić je doživio renesansu. I takav otpisan postigao političko čudo i na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima. Nije čudo da je Bernardić pustio suzu u Tvornici kad je Zoran Milanović proglašen novim predsjednikom. U čemu je stvar - ima li Davor Bernardić skrivene adute, što javnost ne vidi? Tko je, dakle, Davor Bernardić - političar koji je više od pola svog života proveo u SDP-u i dogurao do šefa opozicije kojoj istraživanja predviđaju relativnu izbornu pobjedu, a njemu nasljedstvo u uredu Andreja Plenkovića?
Davor Bernardić sa 37 je godina u drugom krugu 26. studenoga 2016. pobijedio Ranka Ostojića. Na nacionalnu scenu zakoračio je kao mlad, zgodan, pristojan - odrastao u radničkoj obitelji, rano ostao bez roditelja, dvostruki državni prvak u natjecanju iz fizike, najbolji student svoje generacije, a politički stasao uz zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Otkad zna za sebe, od svoje 18. godine, Bernardić je član SDP-a i nikad ništa drugo nije radio osim bavio se politikom - premda neki spominju da je kratko vrijeme bio zaposlen u Vodovodu. U SDP je, prema vlastitim riječima, ušao zbog frustracije privatizacijom i nedostatkom slobode, što nije samo htio gledati iz kafića. “Veza” za upis u SDP bio je brat studentskog kolege, Stipe Klarić iz Šibenika - on je poznavao Igora Dragovana, tada predsjednika Foruma mladih, i odveo ga na Iblerov trg. Godine 2005. Bernardić je preuzeo Forum. Daleko od gramzivosti, bez velikih materijalnih apetita, sa skromnim stanom u Novom Zagrebu,
ipak je navikao na solidna primanja koja je podebljavao članstvima u skupštinskim odborima i povjerenstvima. U Sabor prvi put ulazi 2008., i to kao zamjena za tada još uvijek SDP-ovca Bandića, a nakon razlaza 2010. postaje i šef zagrebačkog SDP-a. Među SDP-ovcima kruži legenda da je Bernardić, kad se naumio boriti za vodstvo u zagrebačkom SDP-u protiv Ive Jelušića, u 5 ujutro išao trčati na Svetice ne bi li dobio savjet od Bandića. Bandić ga je, očito, dobro savjetovao jer je Bernardić potukao Jelušića sa 63,3 posto. Otud i blagost prema Bandiću kojem su i te davne 2010. godine prijetili rušenjem, a novopečeni šef zagrebačke partije koncilijantno odgovarao: “Između Gradske skupštine i izvršne vlasti (Bandića) mora biti suradnje. Ako te suradnje nema, neću bježati od odgovornosti”.
Protiv političkog oca
Jedan bivši SDP-ovac prisjeća se kako je u Skupštini nekoć davno znala izgledati ta kohabitacija: “Milan Bandić htio je smijeniti Vjekoslava Šuteja s mjesta šefa Filharmonije i dogovorio se s HDZ-om da ga podrži. Ivo Josipović stao je na zadnje noge i osporavao tu ideju. U ključnom trenutku Bernardić je klisnuo iz dvorane, nije se štel miješat...”
Prije sedam godina Bernardić je zamalo otišao na megdan protiv svoga političkog oca; Gradski odbor SDP-a izabrao ga je kao kandidata za gradonačelnika Zagreba. Predsjedništvo i Milanović ipak su u tu borbu gurnuli Rajka Ostojića, a Bernardiću je pripalo da organizira vlastito povlačenje. Iz tog doba jedna bivša kolegica svjedoči: “Jako ga je to uznemirilo. Danima smo razrađivali strategiju kako da se postavi: ideja je bila da zatraži izbore za kandidaturu pa nek’ članovi odaberu njega ili Rajka... No, uoči početka sjednice zvao me sedam, osam puta da pita što da radi, iako sam već rekla. Na koncu nije imao hrabrosti tražiti izbore, povukao se. Njemu je donijeti odluku teška muka. Teško funkcionira pod stresom, teško se dopire do njega - nema sigurnost kakva je nužna za političara visokog ranga.”
Ostojiću su ostali veliki ožiljci od te izgubljene bitke, ali ne i od odnosa s Bernardićem - upravo se Ostojić i Zlatko Komadina navode kao njegovi najveći zaštitnici i ljudi koji, kad je frka, stvore “bedem stranačke ljubavi”.
“Bernardićev dolazak na čelo SDP-a plod je okolnosti, a ne političke snage. Nakon sloma Milanovićeve politike bilo je logično da stranku preuzme netko iz suprotne frakcije, neki antimilanovićevac, to je pravilo da se ide kontra. Favorit je bio Tonino Picula, ali on je jako loše odigrao, pokopao se izjavom da će stranku voditi iz Bruxellesa. Picula bi dobio te izbore kao što ih je dobio i Bero”, smatra jedan lijevo orijentirani komentator koji je molio anonimnost jer, kaže, ne želi štetiti SDP-u, a ne nalazi puno razloga za optimizam buduće lijeve Vlade, pogotovo nakon slaganja lista: “Nije si Bernardić mogao pomoći, ipak se morao osvetiti svojim kritičarima stavljajući ih na nisko mjesto, a i on je tip koji hoda okolo i svašta obećava...”
Na samom početku mandata činilo se da će Bernardić, suočen s naslijeđem svog prethodnika, kadrovskom i financijskom krizom, brzo izgorjeti. Gotovo da nema rečenice koju je izgovorio, tweeta ili statusa na Facebooku koji se nisu prometnuli u gaf: “poziranje” u prvim klupama zagrebačke katedrale na polnoćki, večera s Bandićem u trenutku kad SDP-u visi mač iznad glave, kad presudom Visokoga trgovačkog suda SDP za dugove njegove kampanje iz 2009. godine mora platiti gotovo deset milijuna kuna, fotografiranje s glavicom kiselog kupusa, presica na kojoj obznanjuje da bi predsjedniku države trebalo povećati ovlasti i da bi trebao birati tri ministra. Propustio je poentirati aferu Agrokor, opoziv Zdravka Marića. Kritičari likuju. Bernardić se ljuti: “Bolje se boriti za hrvatski proizvod i hrvatsko zelje, nego pljačkati Hrvatsku! Jel’ vama to izgleda tako kao da ja na vas stalno bacam blato i onda vas optužujem da ste obični prljavac i da smrdite? Sljedeći će biti zahtjev za izgon iz Hrvatske. A kako i ne bi: umiješan sam u teške korupcijske afere, sudjelovao sam u pljački, u ratu sam činio zločine, izgubio sam kao predsjednik SDP-a pet izbora zaredom, potpisao sam koaliciju s HDZ-om, vrijeđao sam Srbe, ulagivao se šatorašima, bio sam neuspješan ministar u Vladi”.
Bernardić još nije pošteno ni zasjeo na čelo stranke, a unutarstranačka opozicija već kuje plan za rušenje i poručuje da nije dorastao biti vođa. SDP je podijeljen u frakcije, bivši milanovićevci vs. wanna be milanovićevci. Šef SDP-a uzvraća udarac: neke kažnjava, neke izbacuje, neke pacificira. Mediji gotovo svaki dan dobivaju porciju svađa iz SDP-a. Neki javno zazivaju povratak bivšeg šefa, neki se rugaju kako SDP radi za Plenkovića koji može samo slaviti Bernardića - jer dok je njega, dotle je i HDZ-a na vlasti.
U ljeto 2018. unutarstranačka opozicija kreće u konačni obračun s Bernardićem. Njih devedesetak, među kojima i većina saborskog Kluba zastupnika, pišu peticiju kojom traže njegov odlazak i raspisivanje novih unutarstranačkih izbora. Šef SDP-a to odbija, pobunjenike proziva za pokušaj puča i moli da prljavo rublje peru u stranci. Na kraju je uz podršku Glavnog odbora suspendirao vođe pobunjenika Peđu Grbina, Sinišu Hajdaša Dončića, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića. U jesen i zimu 2018. godine Bernardić je otpisan. On se batrga: odbija sazvati sjednicu Predsjedništva u kojem je navodno većina protiv Bernardića na čelu SDP-a, odbija prijedlog Gordana Marasa i Siniše Hajdaša Dončića za stranačkim referendumom na kojem bi se članovi izjasnili hoće li unutarstranačke izbore ili ne. Prvi u obranu stao je Predrag Matić koji je tražio da mu se da šansa da vodi stranku do europskih izbora i ako na njima podbaci, da se onda povuče.
Plan pobunjenika da na listopadskoj sjednici Glavnog odbora dvotrećinskom većinom izmijene Statut kako bi predsjednika mogao smijeniti Glavni odbor, bez dugotrajnog postupka stranačke konvencije, pao je u vodu. Pučisti, međutim, nisu uspjeli okupiti ni običnu većinu kako bi točku o glasanju o povjerenju Bernardiću uopće stavili na dnevni red. Imali su 38 glasova. Za izmjenu Statuta treba im još tridesetak ruku. Bernardić je preživio udar. Nije tajna da je presudnu ulogu u zaštiti Bernardića odigrao primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, nositelj liste u VII. jedinici. Sam je znao reći da Bernardiću ne trebaju neprijatelji jer on sam sebi radi o glavi, ali kad je trebalo presuditi, Komadina je zaključio: “Ja svoje drugove ne izdajem”.
Pad rejtinga
Prve dvije godine Bernardićeva mandata SDP bilježi konstantni pad rejtinga - istraživanja pokazuju da se SDP sa 23,6 sunovratio na samo 16 posto, i to u vrijeme u kojem su dvije trećine birača nezadovoljne Vladom. Pučisti su mu javno poručili da neće biti milosti ako rezultat na europskim izborima bude ispod osvojenih 200 tisuća glasova. U zimi 2018. taj se broj činio nedostižnim. Nekoliko mjeseci prije izbora Bernardić zaziva zbijanje redova, moli oponente da se strpe, trsi se postići “koheziju” - da prežive europarlamentarne izbore. I onda neočekivani prevrat u svibnju 2019. godine: HDZ je doživio poraz s neočekivano lošim rezultatima, a SDP-ovci uspjeh s iznenađujuće dobrim. Rezultat je 4:4 mandata. Prvi veliki poraz HDZ-a otkako mu je na čelu Andrej Plenković i prva pobjeda SDP-a s Bernardićem na čelu.
Dok nam jedan komentator neslužbeno tumači kako to što ga nisu uspjeli smijeniti najviše govori o tome u kakvom je stanju SDP koji ne može iznjedriti lidera, politolog Pero Maldini smatra da izborne uspjehe treba staviti u navodnike i tvrdi da su i SDP i Bernardić “kolateralni dobitnici situacije”. Zašto? “Zato što on nije rezultat rada SDP-a ni Bernardića, nego pogrešaka i slabosti HDZ-a kao glavnog suparnika”, tvrdi Maldini i naglašava kako su u ključnom trenutku uspjeli obuzdati sukobe kojima su uveseljavali naciju gotovo dvije godine, a presudilo je i kratko političko pamćenje birača.
S europarlamentarnim izborima dobili su vjetar u leđa, a s tim vjetrom i pogon za uspjeh Zorana Milanovića - pri čemu im je znatno pomogao rascjep desnice i HDZ-a, to što je Miroslav Škoro “oteo” nezadovoljnike politikom Plenkovićeva centrizma. “Sukobi u SDP-u su zamrli, ali nema naznaka da su razlozi koji su ih generirali razriješeni. Jasno je da su mnogi nesretni s Bernardićem kao kandidatom za premijera, ne zbog njegova integriteta, on ga ima, nego zbog nekompetentnosti. Bernardić kad govori - govori kao automat, zvuči kao da je tekst naučio napamet. Nije vjerodostojan. To je ozbiljan problem zbog kojega i oni koji su naklonjeni SDP-u imaju na neki način zazor, sada šute, jer je to oportuno. Svi ti problemi ispod površine vriju i izvirili su kroz kadrovske liste na kojima su ljudi koje javnost ne poznaje. Bernardić nije ništa naučio iz Plenkovićeve pogreške na europskim izborima”, procjenjuje Maldini. Dok je primarni kriterij za europske izbore bio da se smire duhovi u SDP-u (a tako i podijeli odgovornost za neuspjeh), osokoljen anketama Bernardić je okrenuo novi list i počistio Milanovićeve kadrove, kao i dobar dio mladih gradonačelnika i načelnika koji su na lokalnim izborima bili uspješni, ali za koje smatra da mu nisu lojalni.
Apsurdne kritike
Ranko Ostojić, kojemu je Bernardić namijenio sedmu poziciju u IX. jedinici a on ju je odbio, kaže da je Bernardić odustao od pobjedničke strategije da na liste idu ljudi koji su zaslužni, a ne oni s osobnim ambicijama. Zamjera mu što je ignorirao rezultate na terenu, što je stavio slabe ljude, one s presudama i neraščišćenim računima. “Ne” je šefu rekao i mladi gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević kojemu je namijenio tek deveto mjesto pa je umjesto njega nominirao gotovo anonimnog načelnika Smokvice Kuzmu Tomašića. Izvori u SDP-u tumače da to nije ili barem nije samo zato što je Krstičević bio neformalni lider Neretvanske skupine koja ga je pokušavala srušiti, nego zato što Bernardić u Krstičeviću vidi konkurenciju.
I bolje da nekih nema, rezolutan je politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, nositelj liste u VI. izbornoj jedinici. On tvrdi da su kritike oko slaganja lista apsurdne: “Koga je trebao staviti i na koje mjesto? One koji su vodili puč protiv njega i javno sramotili stranku, zbog čega je pala na 16 posto? Pa tko bi to napravio? Logično je da se oni s prepoznatljivim imenima i prezimenima bore za preferencijalne glasove. Lista odražava generacijsku smjenu, ali to je prirodno, na visokim mjestima su oni koji su dobili podršku županijskih organizacija”. Vidović svog šefa, s kojim intenzivnije surađuje posljednjih godina, opisuje kao osobu koja, suprotno predodžbi, ima i nerv i eros, i to “takav kakav nismo navikli vidjeti” te dodaje: “Bernardić je predan i fokusiran na cilj. Inzistira na tome da se dogovori realiziraju i ima strasti da posao dovrši - to je njegov ulog u politički život zahvaljujući kojemu je preživio i krize”.
Vidović drži kako je Bernardić na dobrom putu da prevlada komunikacijski hendikep zbog kojega je svijetu odaslao sasvim drugačiju sliku o sebi. “Poboljšao je komunikacijske vještine. On je sasvim druga osoba kad se ugase kamere”, uvjerava nas Vidović i taj “pogrešan dojam” pripisuje njegovu tehničkom obrazovanju. “Kroz njega sada doista prolazi ono što govori. A činilo se da nije tako. Važno je i da odlično kontrolira svoj ego - mnogi se poskliznu baš na egu - i nadam se da će tako biti i kada dođe na vlast.”
Drugi, pak, kolege imaju dijametralno suprotna iskustva i dovode u pitanje fokusiranost: “Išli smo na sastanak u Bruxelles kod jednog jako uglednog bivšeg političara, zanimljivog života i veza po cijelom svijetu, čija svaka rečenica ima težinu. Bero je slao SMS-ove pa sam gledao kako ćemo brzo otići...”
Maldini, iako kritičan, ipak Bernardiću priznaje važnu stvar: “Nije kompromitiran niti jednom aferom, malverzacijama. On izgleda u starinskom smislu pošten. To je potrebno, ali nije ni približno dovoljno da netko bude vjerodostojan i uvjerljiv političar”.
Bivši SDP-ovac Mirando Mrsić, koji u svojoj kampanji s plakata poručuje da Bero nije rješenje, smatra da je “Bero slijepa točka SDP-a i lijevog bloka”: “Žeđ za foteljom prevlada osobne stavove u politici. Svi to pokušavaju opravdati jer se bore za svoj opstanak. Njegovi recentni potezi pokazuju da, po uzoru na svog učitelja Milana Bandića, zna i želi preživjeti po svaku cijenu. Iskustveno, kao političar on nije imao značajnu političku funkciju, osim što je predsjednik SDP-a, a tu se vidi kako vodi. On će žrtvovati svoju stranku da opstane. SDP je mogao imati realnu šansu dobiti ove izbore, no taktički i s Berom na čelu izgubit će. Neće biti u mogućnosti kreirati vlast”.
Jedna bivša članica smatra da je ova lista osigurač od poraza: njome Bernardić želi sebi osigurati bespogovorne pristaše koji mu neće raditi o glavi ako izbori završe loše. I upozorava na “lukavost”: odmetnike je stavio pri dno liste, i to ne jednog, nego po dvoje da se tuku za glasove.
Krug suradnika oko Milana Bandića koji dugo poznaju Bernardića kategorički tvrdi kako je on sasvim druga osoba kad se ugase kamere. “Njegova je najbolja osobina da u svim turbulencijama zadrži mjeru: da ostane svoj i ne posvađa se na nož, a to je jako važno. I kad se silom prilika u velikim obračunima morao razići s nekima, nije bio grez, alfa-mužjak s teškim riječima. Ni na Bandića nikada nije išao đonom, kao neki, čuvao je liniju SDP-a, ali i kohabitaciju s Bandićem. On je zapravo rijetka pojava na sceni, ispravan tip”, opisuju u Bandićevu krugu njemu bliski članovi. Kažu ovako: “Zvuči umjetno, kao da izgovara tuđe rečenice - možda zbog toga što ima fotografsko pamćenje, skenira tekst i zapamti ga. A prirodno je posve drugačiji, spontan, susretljiv i srdačan - bio bi tri puta politički jači da se može opustiti pred kamerama, vidjelo bi se da je brz i inteligentan”. U tom krugu vjeruju da je Bernardić preživio puč i krizu zato što je radoholičar i, za razliku od svojih oponenata, nije sklon improvizacijama. Kažu da između Bandića i Bernardića već dulje vrijeme nema komunikacije, a tome je više pridonio Bandić svojim paternalističkim odnosom - ja sam vas sve za ručicu doveo. Tako je Bandić reagirao jer se uvrijedio kada ga je Bernardić prozvao zbog GUP-a. Objašnjavaju da Bernardić nije igrom slučaja postao lider SDP-a, kako mu spočitavaju kritičari, nego zato što zna što je izborna matematika i kako pomiriti suprotnosti. Od Bandića je naučio da izlazi na teren, među ljude. Uoči kandidature za šefa SDP-a bio je siguran da će pobijediti, njegovi su suradnici govorili: zbrojili smo, mirni smo.
Teško granatiranje
“Bernardić je izložen teškom granatiranju, drugima se svašta opraštalo. Nije crno-bijela varijanta. Najdraža rečenica mu je: “Nema frke, frende, riješit ćemo to”. On je meka srca, socijalno osjetljiv, to nije nikakva poza, tuđe sudbine ga dirnu, ali zato se uvali u nerealna obećanja. Zoran Šprajc je nedavno zaključio da Davoru ne treba ništa više od toga da mu Plenković ponudi mjesto potpredsjednika Sabora, dobru plaću i službeni automobil s vozačem. Kako griješi! Bero bi prije napravio harakiri nego se zadovoljio mrvicama s Plenkovićeva stola. Sigurno sada mašta da postane premijer kako bi nam svima pokazao da on to može i demantirao sve one koji u njega sumnjaju”, procjenjuje izvor iz SDP-a, napominjući da su većinu afera inducirali oni koji nisu imali šanse preživjeti Milanovićev odlazak.