Glasovi ispodpolovične količine glasača podarili su HDZ-u neviđeni broj mandata, potopili Restart koaliciju i pogotovo SDP, lišili anakroni Domovinski pokret samodeklariranog političkog značaja, a grupaciji Možemo! odredili mandat dovođenje hrvatske političke pragme u blizinu principa i nagradili dosadašnju borbu za bolju budućnost.
Porazi bi morali biti prilike za autorefleksije i opsežne analize. U javnim poslovima, posebice politici, gdje djeluju mnogi faktori i brojne osobe, rezultati ne mogu biti jednoznačni. U slučaju SDP-a Bernardić je ex officio najodgovorniji za izborni potop stranke, ali ne i jedini. Suodgovorni su i svi oni koji su donosili odluke koje su se pokazale neuspješnima, naročito oni koji su, zbog stranačke solidarnosti ili osobnog oportunizma, glasali za prijedloge s kojima se nisu slagali. No, u širem kontekstu Hrvatska kao da postaje politički suvremena - europske velike, ali petrificirane lijeve stranke gube naklonost birača jer nepravodobno i neprimjereno reagiraju na duboke ekonomske, socijalne, ekološke, sigurnosne... globalne i lokalne izazove.
Grčka (Siriza), Španjolska (Podemos), Francuska (Allons!) su zemlje u kojima su pokreti postizali veće uspjehe od etabliranih političkih stranaka. U Hrvatskoj, pak, socijaldemokracija će se dugo oporavljati od poslušničko-antidemokratskih arbitrarnosti i autoritarnih bahatluka liberala i kalvinista (kako je sebe karakterizirao) Zorana Milanovića. Velika većina članova Predsjedništva SDP-a su osobe njegova izbora, saborski zastupnice i zastupnici koji su ‘emigrirali’ u Bandićeve ‘žetončiće’ njegovi su bliski suradnice/i, Bernardić nije mogao postati predsjednik SDP-a bez Milanovićeve asistencije. Postojeće stanje u SDP-u kao i u odnosu političkih snaga u zemlji vidim kao Milanovićevu kadrovsku i političku ostavštinu, koju treba stubokom mijenjati.
Pretendira li SDP ostati lider opozicije, potrebno mu je duboko oranje, i kadrovsko i koncepcijsko i infrastrukturno, uz znatno uvažavanje najuspješnijih i najsposobnijih u njihovim sredinama. Vodeći ljudi suvremenih političkih stranaka trebali bi putovati po svijetu, čitati, moralno djelovati i biti sposobni i voljni djelovati prvenstveno u javnom, a ne osobnom interesu, te intenzivno promišljati vlastita i tuđa iskustva odnosno učiti iz njih. Tek jaka i ugledna, u demokraciju uvjerena i socijalno osjetljiva osoba, integrativnih i neprostačkih sklonosti, s osobitim smislom za probleme mladih i najstarijih, moći će hrvatskoj socijaldemokraciji udahnuti novi život.
Možemo!, grupacija mladih, izvrsnih, odlično obrazovanih, principijelnih i neiskvarenih političara i aktivista, dokaz je da ljevica u Hrvatskoj nije odumrla. Ugodno iznenađenje prati i poveća nada, da će Možemo! inzistirati na principijelnosti politike, na pravdi, intenzivnoj socijalnoj skrbi, energičnom boju protiv hobotnice-korupcije, zelenoj ekonomiji, da će vraćati narodu vjeru u vlastitu budućnost umjesto tavorenja u sekvencijama trajne sadašnjosti.
Kako svaka vlast dobiva na kvaliteti djelovanjem čvrste i jasno artikulirane opozicije, valja se nadati da će srodne opozicijske stranke u Saboru djelovati dogovorno i skladno. Ne apriornim suprotstavljanjem vladajućima, već razložitim sudjelovanjem. Suvremenome je svijetu dogovaranje i sudjelovanje potrebnije no ikad, svaka mudra vlast ključne odluke donosi konsenzusom, u suradnji i dogovoru s oporbom. Ni jedna velika hrvatska stranka ne može sama ekonomski oporaviti zemlju, zajedničkom srednjoročnom strategijom i koordiniranim višestranačkim naporima takvo što bi bilo moguće.
Deseti saziv Hrvatskoga sabora dobio je nekolicinu vrsnih govornica i govornika, s artikuliranim, premda ne uvijek i suvislim, političkim stavovima. Stoga treba očekivati burne, ali zanimljive rasprave. One će biti onoliko plodotvorne koliko će biti suglasnosti o interesima Hrvatske, Europske unije i čovječanstva.
Mnogo je očekivanja od novovladajućih. Da među najodgovornijim dužnosnicima ne budu stranački podobni već strukovno sposobni, da HDZ nastavi centrističko-civilizacijski proces i ne odabire silno obogaćene dužnosnike koji se nisu bavili krupnim poslovima, da se drži obećanoga kao i da suvislo iskazuje svoje nakane. Želimo li se međusobno razumjeti, trebalo bi nastojati precizno se izražavati. Poželjnoj suvislosti neće pridonijeti Plenkovićev “novi suverenizam”.
Suveren je jedini i vrhovni gospodar pa neki smatraju da to može biti jedino bog monoteističkih religija. Taj političko-teorijski apsolutistički pojam kopni uvođenjem međunarodnog prava, smanjuje se članstvom u Ujedinjenim nacijama, gotovo nestaje ulaskom u EU, pa bi trebalo iznaći neki bolji označitelj za nakanjeni smisao. Još bezuspješnijim smatram nastojanje retuđmanizacije HDZ-a, bez podrobnog pojašnjenja što se time kazuje. Politički, ekonomski, sigurnosni uvjeti danas su bitno drugačiji od vremena predsjednika Tuđmana pa mi jedini smisleni sadržaj retuđmanizacije preostaje nastojanje stvaranja novog oca nacije, Mesije koji će nas izbaviti iz zlokobnih nedaća nadolazećeg vremena. Visoka je to ambicija, pitanje je - je li poželjna u današnje vrijeme.
Da bismo se otrgnuli zadnjih mjesta na europskim statističkim listama Hrvatskoj, smatram, trebaju ključni preokreti, sadržajni i metodski. Da bismo rješavali probleme, ponajprije ih moramo priznati. Stoga umjesto misionarskog sindroma, sadržanog u čestim iskazima “Ovo narod mora znati”, kao da je riječ o objavi neke apsolutne istine, kao jedan od ključnih preokreta očekujem njegovanje i unapređivanje demokratskih rasprava kojima će ljudi suodlučivati o uvjetima svojih suživota.
U kojima će se baratati argumentima umjesto vjerovanjima, u kojima će znanstvenici imati znatno važniju ulogu, ali ne takvu da profesor endokrinologije postane premijerov savjetnik za društvena pitanja. Premijer Plenković dobio je visoku podršku naroda, “između njega i očekivanja (odnosno programskih odrednica) više ne postoje ometači”. Ta visoka podrška povećala je i naša očekivanja kao i razinu odgovornosti HDZ-ovih djelatnika, napose stranačkog i Vladinog predsjednika.