Na izložbi "AB ANTIQUO, Europska arhitektonska kultura i starine istočnog Jadrana", otvorenoj u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca u Puli, posjetitelje već na početku dočekuje ono što arheologiju čini neodoljivom. To je susret s predmetima koji su stoljećima bili skriveni, a onda se iznenada vrate u javnost kao dokazi neke druge, slojevite povijesti grada. Među najintrigantnijim izlošcima je lik nedavno pronađenog Erosa, otkriven u Puli tijekom iskopa za novi hotel, zatim kameni torzo muškarca pronađen na pulskom Forumu, koštana škrinjica iz Pirana, ali i niz grafika antičkih spomenika Pule iz prethodnih stoljeća, iz vremena kada se tek počelo sustavno pisati, crtati i istraživati antičku baštinu grada.
Poznata Pula
Upravo se na tim grafikama, crtežima, rijetkim knjigama i arhitektonskim traktatima vidi kako je Pula vrlo rano postala poznata u europskim umjetničkim, humanističkim i antikvarnim krugovima. Nije to bila samo lokalna fascinacija Arenom, Augustovim hramom ili Slavolukom Sergijevaca. Pula je, zahvaljujući svojim iznimno očuvanim rimskim spomenicima, već od ranoga novog vijeka postala jedna od referentnih točaka europskog promišljanja antike. Grad koji je u pojedinim razdobljima imao tek nekoliko stotina stanovnika istodobno je živio dvostruki život. Bio je zapuštena i demografski oslabljena luka na putu prema Levantu, ali i nezaobilazna adresa na mentalnoj karti europskih arhitekata.
Izložba, otvorena do 13. kolovoza, postavlja veliko pitanje kako su antički spomenici istočnog Jadrana oblikovali europsku arhitekturu renesanse i baroka. Još konkretnije, tko je prvi crtao pulsku Arenu, Dioklecijanovu palaču ili salonitanski amfiteatar, i kako su istarske i dalmatinske starine postale inspiracija velikim europskim arhitektima.
Kako se ističe u najavi izložbe, "AB ANTIQUO vodi posjetitelje kroz četiri stoljeća fascinacije istočnojadranskim starinama te otvara novu perspektivu o ulozi Jadrana u povijesti europske umjetnosti i arhitekture." To je i najprecizniji opis izložbe. Ona ne govori samo o antičkim predmetima, nego o dugom životu antike nakon antike. O tome kako su rimski ostaci Pule, Zadra, Salone i Splita stoljećima bili čitani, crtani, prepisivani, premjeravani, ugrađivani, tumačeni i ponovno izmišljani.
Kustosica izložbe je prof. dr. sc. Jasenka Gudelj, dobitnica prvoga hrvatskog projekta Europskog istraživačkog vijeća iz humanističkih znanosti, projekta AdriArchCult, koji je potom prenesen na Sveučilište Ca‘ Foscari u Veneciji. Istraživanja provedena u okviru tog projekta, u suradnji s Arheološkim muzejom Istre, ovom su izložbom pretočena u preglednu, vizualno bogatu i široj publici razumljivu priču. Kako navode u Arheološkom muzeju Istre, izložba "po prvi put donosi fascinantnu priču o regionalnoj i europskoj recepciji antičke baštine istočne obale Jadrana kroz originalne crteže, grafike, rijetke knjige i arhitektonske traktate renesanse i baroka."
Najvažniji je prvi dio izložbe jer upravo on uspostavlja njezin ključni okvir. Starine istočnog Jadrana prikazane su kao aktivan kulturni resurs ranoga novog vijeka. Pula, Zadar, Salona i Split nalazili su se na povijesnim trgovačkim i pomorskim rutama prema Levantu, u prostoru koji je između 15. i 18. stoljeća bio politički fragmentiran između Mletačke i Dubrovačke Republike, Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, Habsburškog i Osmanskog Carstva. No ta fragmentiranost nije značila izolaciju. Naprotiv, obalni gradovi bili su povezani morem, humanističkim mrežama, cirkulacijom knjiga, natpisa, novca, crteža, arhitekata, klesara i antikvara. Već u prvom dijelu izložbe jasno se vidi da se interes za antičku prošlost na istočnom Jadranu javio rano, u 15. stoljeću. Antika se nije doživljavala kao mrtva epoha, nego kao zajednički kulturni i vizualni jezik. Proučavanje antičkih tekstova, prikupljanje natpisa i novca, te stvaranje mitova o podrijetlu gradova i obitelji bili su načini na koje se lokalna povijest povezivala sa slavnom prošlošću Rima i grčkoga svijeta.
Posebno je dojmljiva cjelina posvećena mitovima o ishodištima. Humanisti su na istočnom Jadranu ispleli mrežu osnivačkih priča. Potraga za Zlatnim runom povezivala se s Koprom, Pulom, Zadrom, Brijunima i cresko-lošinjskim arhipelagom, dok je trojanski junak Antenor tumačen kao utemeljitelj Dalmacije, osobito Korčule. Dubrovnik je svoje porijeklo vezao uz Epidaur i Rim, Split uz Dioklecijanovu palaču i izbjeglice iz Salone, a Šibenik je u vlastitu priču uključivao i antiku i slavensko nasljeđe.
Jedan naizgled skroman predmet, rekonstruirana velika posuda pronađena u Puli, pokazuje koliko su ti mitovi bili prisutni i izvan učenih tekstova. Prikaz broda na posudi povezuje se s putovanjima koja stoje u temelju osnivačkih mitova istočnog Jadrana, s pričama o trojanskim izbjeglicama, Argonautima i Kolhiđanima. Posuda, najvjerojatnije proizvedena u Deruti, pripadala je luksuznom posuđu imućnog ranonovovjekovnog kućanstva. Antički imaginarij tako se ne pojavljuje samo u rukopisima i traktatima, nego i u predmetima svakodnevice, u dekoraciji i interijerima.
Jedna od najvažnijih cjelina bavi se natpisima i novcem. Za rane humaniste antički su natpisi bili dragocjeni jer su nudili izravan susret s latinskim jezikom antike. Već tridesetih godina 15. stoljeća natpise s istočnog Jadrana prikupljali su Juraj Benja i Petar Cipiko, o njima raspravljajući s Ciriakom iz Ankone. Rimski novac imao je sličnu ulogu. Svjedočio je o dugom trajanju nekog mjesta, ali je služio i kao vizualni model. Kovanice, medalje i prikazi careva ulazili su u novi vizualni jezik ranoga novog vijeka.
Drugi veliki sloj izložbe bavi se arhitekturom kao jezikom. Između 16. i 19. stoljeća arhitekti su klasičnu arhitekturu razumijevali kao sustav znakova. Stupovi, kapiteli, postamenti i zabati bili su njezin rječnik, a njihov raspored sintaksa. Temeljni tekst bio je Vitruvijevih *Deset knjiga o arhitekturi*, ali su antički spomenici i ruševine postali ključni vizualni materijal za učenje tog jezika.
Pula je u tom procesu imala posebno mjesto. Slavoluk Sergijevaca, Augustov hram, Arena i danas izgubljeno veliko rimsko kazalište na Monte Zaru omogućavali su izravan uvid u antiku. Od 15. stoljeća crteži i grafički prikazi pulskih starina počeli su cirkulirati Europom. Među izloženim djelima su crteži umjetnika iz Rafaelova kruga i papinskih arhitekata obitelji da Sangallo iz Uffizija i Albertine, crteži Johanna Bernharda Fischera von Erlacha iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, knjiga Roberta Adama iz splitskog Arheološkog muzeja te grafike Piranesija, Le Roya, Stuarta i Revetta.
Novo istraživanje
Jedno od najvećih otkrića izložbe odnosi se na novo istraživanje korpusa crteža Andree Palladija u zbirci Royal Institute of British Architects u Londonu. To je istraživanje, kako se navodi u priopćenju, dovelo Petra Strunju, suradnika projekta ERC AdriArchCult, do identifikacije nacrta salonitanskog amfiteatra, prvoga poznatog povijesnog prikaza toga spomenika. Izložba, dakle, ne donosi samo sintezu poznatih znanja, nego i nove znanstvene rezultate.
U 18. stoljeću Pula postaje odredište antikvara, putopisaca i umjetnika Grand Toura. Gian Rinaldo Carli vodi prva arheološka iskapanja u pulskom amfiteatru, James Stuart i Nicholas Revett mjere pulske spomenike na putu prema Ateni, Robert Adam crta Slavoluk Sergijevaca i Arenu, a Louis-François Cassas krajem stoljeća istočni Jadran prikazuje kao prostor monumentalnih ruševina, uzvišenih krajolika i kulturno-političke imaginacije Napoleonova doba.
No "AB ANTIQUO" nije samo izložba o Puli. Zadar je prikazan kroz poetiku spolija, kao grad u kojem su rimski stupovi, natpisi i skulpturalni fragmenti stoljećima ugrađivani u crkve, palače i fortifikacije. Split je predstavljen kao grad koji je doslovno nastao u antičkoj građevini, unutar zidina Dioklecijanove palače. Umjesto ruševine, palača je postala okvir kontinuiranog života, a publikacije Fischera von Erlacha, Roberta Adama i Cassasa u 18. stoljeću učvrstile su njezin status europskog arhitektonskog modela.
Završni slojevi izložbe pokazuju da antička prošlost nije bila samo umjetnički i politički uzor nego i resurs vjerskog života. Antički oblici reinterpretirali su se kroz relikvijare, liturgijske predmete i sakralne prostore, a sveti Jeronim, za kojeg se smatralo da potječe iz ovih krajeva i da je izumitelj glagoljice, postaje ideal učenjaka u višejezičnom prostoru.
"AB ANTIQUO" je zato izložba o tome kako baština postaje kultura. Ona pokazuje da rimski ostaci istočnog Jadrana nisu bili nijemi arheološki tragovi, nego pokretači novih znanja, mitova, slika, knjiga, putovanja i političkih imaginarija. U vremenu kada se baština često promatra kao statična zaliha prošlosti, ova izložba uvjerljivo pokazuje suprotno. Antika je najživlja upravo onda kada se prevodi, tumači i iznova zamišlja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....