ARHITEKTONSKI BIRO

3LHD: Njihovi projekti mijenjaju način na koji ljetujemo, živimo i radimo

Infobipov kampus dovršava se u Svetoj Klari.
Zgrada je oblikovana tzv. stackingom: prostori različite namjene složeni su jedni na druge po visini: parkiralište u prizemlju, tri etaže uredskih prostora, javna etaža s restoranom i konferencijskom dvoranom te tri etaže sa smještajem
 Jure Živković
Završili su idejni projekt za kampus Mate Rimca, rade na dovršenju kampusa za Infobip, a upravo preuređuju interijera hotela Westin

Posljednja godina je studiju 3LHD donijela, u poslovnom kontekstu, dobre rezultate. Krajem prošle godine pobijedili su na međunarodnom natječaju za kampus Rimac, za što su proljetos dovršili idejni projekt, a gradnja počinje početkom sljedeće godine. U intervjuu u povodu gradnje kampusa Mate Rimac je izjavio: “Tako nešto nigdje ne postoji, ta kombinacija koju ja želim - otvorenost kampusa za javnost, briga oko zaposlenika i spajanje s prirodom”, te je na natječaj pozvao, među ostalim, i znamenitog britanskog arhitekta Normana Fostera. Foster je poznatiji možda po neboderu Gherkin u Londonu ili po njujorškom neboderu Hearts, no on je i tvorac Appleova kampusa, ali i onoga koji koristi automobilski div McLaren.

Pobijedili su, ipak, domaći arhitekti. Prva faza realizacije obuhvatit će sedamdeset tisuća četvornih metara, urede, showroom, restoran, smještaj za goste koji im dolaze u posjet, vrtić.

Rade i na dovršenju kampusa za Infobip. U studenome su objavljeni rezultati međunarodnog natječaja za rekonstrukciju rive u Grignanu, zone nadomak povijesnog dvorca Miramare u blizini Trsta, na kojemu su pobijedili, s inženjerskim timom okupljenim oko Studija Roselli e Associati. I to je samo dio projekata na kojima trenutačno rade.

U međuvremenu su za kino Urania, nekadašnje kino Partizan, u koji su prije malo više od godine dana uselili poslovne prostore, dobili nagrade “Vladimir Nazor” i “Viktor Kovačić” za najbolji projekt.

Urania je, podsjetimo, smještena u stražnji dio bloka na Kvaternikovu trgu. Iako sagrađena 1939., cijelu su strukturu zatekli dobro očuvanu. Stropovi su, kako se pokazalo, poseban primjer prvih betonskih konstrukcija s uzdužnim uskim strukturnim rebrima iz tog razdoblja. Taj lijepi primjer ranog inženjerstva betonske tehnologije, smatrali su, bio je vrijedan očuvanja i obnove, pa su tako i učinili. U rekonstrukciji su zadržani bivši ulazni prostor kina i prateći uredi, veliki lobby s visinom stropa od tri kata i glavna kinodvorana. Novi volumen je stakleni paviljon koji je prethodno služio kao ulaz u kino. Sačuvani su i izvorni cigleni zidovi, sirova žbuka, beton na podovima i stropovima; dok je sva nova oprema rađena od tri materijala - hrast za podove, furnir smreke i sirovi čelik za obloge zidova i unutarnju stolariju. Kako je otvaranje velikih multipleks kina dovelo u posljednjih nekoliko desetljeća do postupnog odumiranja tih starih kinodvorana koje su, zanemarene i prazne, počele propadati, i ovim su primjerom pokazali mogućnosti prenamjene prostora.

O svemu razgovaramo sa Sašom Begovićem i Markom Dabrovićem, koji su s Tatjanom Grozdanić i Silvijom Novakom utemeljili ovaj studio još sredinom devedesetih godina, a od prije četiri godine imenovali su još jednu partnericu - Paulu Kukuljicu. Razgovaramo u prostoru unutar kojeg borave nešto više od godinu dana, u Uraniji, nekadašnjem kinu Partizan, a koji su posve preuredili u urede i sobe za sastanke. U nekadašnjem foajeu kina kojim upravlja udruga Urania održavaju se mnogi kulturni programi, dok je u ulaznom dijelu kafić s dobrom kavom.

image
3LHD partneri: Tanja Grozdanić, Marko Dabrović, Saša Begović, Silvije Novak i Paula Kukuljica. U birou je zaposleno čak 50 arhitekata. “Zadovoljni smo kako nam ide, no pred nama je težak posao. Zagrizli smo velike zalogaje”, kažu
Maja Bosnić

Trenutačno je kod njih nekoliko gostiju koji međusobno razgovaraju na engleskom i njemačkom. Sve izgleda nešto življe nego u ostatku Zagreba, u ova siva vremena.

O novom investitoru Marko Dabrović govori: “Mate Rimac je sjajna osoba. Kad se svi nekako povlače u sebe, on počinje najveću investiciju u Hrvatskoj, tvornicu automobila i baterija i kampus za 2000 zaposlenika. Riječ je, inače, o prostoru koji će, kako je predviđeno, imati sve uvjete za stvaranje najboljih automobila na svijetu, a ujedno će biti otvoren za sve građane, gdje će se posjetitelji moći susretati s visokom tehnologijom”.

Ne krije zadovoljstvo što su u finalu pobijedili i velikog Normana Fostera. I to drugi put. Već su, naime, snage ukrstili i na natječaju za dubrovački hotel Belvedere. Na pitanje o tome što misle zašto je baš njihov projekt pobijedio, Saša Begović odgovara: “Vjerujem da smo uspjeli dobro prepoznati kako funkcionira tvrtka Rimac. Samu smo pistu, pak, napravili uokolo čitavog projekta. Rimac je, složit ću se s Markom, nevjerojatan čovjek u smislu razvojnih ideja”.

Paralelno, na gradilištu u Zagrebu prate gradnju kampusa za Infobip, još jedne firme koja za sobom niže uspjehe.

O ovom vodnjanskom divu i jednoj od vodećih IT kompanija u Hrvatskoj, ljetos se pisalo kako je vrijednost ove tvrtke premašila milijardu dolara. Bila je to jedna dobra u poplavi loših vijesti uzrokovanih aktualnom pandemijom. Infobip je prije nekoliko godina sagradio kampus, u Vodnjanu. Ovaj put grade u suradnji s 3LHD-om. I oni, kao i Rimac, kampus grade malo izvan Zagreba, u Svetoj Klari. Zgrada je, objašnjavaju, oblikovana tzv. stackingom, odnosno, “prostori različite namjene složeni su jedni na druge po visini: parkiralište u prizemlju, tri etaže uredskih prostora, javna etaža s restoranom i konferencijskom dvoranom te tri etaže sa smještajem”. Osim toga, “poluotvoreni uredi omogućavaju zaposlenicima korištenje različitih zona, ovisno o vrsti aktivnosti. Osim fiksnih radnih mjesta i klasičnih soba za sastanke, osigurani su i prostori za opuštenije sastanke, prezentacije i brainstorming između timova”, kako se može pročitati u obrazloženju uz ovaj projekt. Marko Dabrović u našem razgovoru posebno ističe i krov Infobipa: “Na krovu smo napravili zonu druženja, terasu koja je puna zelenila, s koje se pruža pogled na Sljeme”. U godini golemih kriza njima ne nedostaje posla.

image
Grand Park Hotel Rovinj. Ovaj hotel upravo je u Münchenu osvojio Property Award kao najbolja hotelska investicija u Europi
Jure Živković

Iza njih je velik broj projekata na polju hotelske arhitekture, počevši od možda i najrazvikanijeg hotela Lone u Rovinju, pa nadalje. Trenutačno rade uređenje interijera zagrebačkog hotela Westin, cilj je, među ostalim, “vratiti stari sjaj ovoj građevini, modernizirati sobe koje su nastale još sedamdesetih godina”. Drugi je projekt na polju hotelske arhitekture, rekonstrukcija hotela Marjan u Splitu, nekadašnjeg remek-djela Lovre Perkovića, kojeg je potom, dok je gradonačelnik bio Željko Kerum, preuredio Jerko Rošin, a o tom projektu Saša Begović kaže: “Investitor je došao do nas i zatražio gradsku kuću. Radimo kreativnu reinterpretaciju hotela kakvog je izgradio Perković. Planiramo i manji broj soba i terase s pogledom”.

Investitor je Adris, a oni su prethodno sagradili i nekoliko hotela u Rovinju, čiju je arhitekturu također radio 3LHD. Marko Dabrović, dalje, govori: “Važno je imati investitora s dugoročnom jasnom vizijom, što naročito dolazi do izražaja u ovim kriznim vremenima. Takvim pristupom podignuta je vrijednost svih nekretnina u Rovinju. Surađivali smo i na Grand Park Hotelu koji je ovih dana u Münchenu osvojio Property Award kao najbolja hotelska investicija u prošloj godini u Europi. U konkurenciji je bio i primjerice Rem Koolhaasov studio OMA s hotelom u Amsterdamu. Na Park Hotelu surađivali smo s Pierom Lissonijem. S investitorom smo proveli natječaj i izabrali talijanskog kolegu među četiri svjetska ureda koja su prezentirali svoj rad”. Begović će se nadovezati da njima rad na interijeru nimalo nije stran, dapače. “U Zürichu surađujemo s kolegama Meili Peter Architekten, na hotelu Dolder Waldhaus, koji se nalazi u samom centru grada i jako je važan za vizuru cijeloga grada. Pobijedili smo na međunarodnom natječaju upravo za interijer. Želim reći, arhitektura nama nije usko područje, mi se bavimo i urbanizmom, i krajobrazom i interijerom, pri čemu volimo surađivati s kolegama iz raznih područja”.

image
Grand Park Hotel Rovinj. Ovaj hotel upravo je u Münchenu osvojio Property Award kao najbolja hotelska investicija u Europi
Jure Živković

Nove projekte već podižu i na polju stambene arhitekture, pa Saša Begović objašnjava kako su zamislili novi stambeni blok u centru Zagreba: “Investitor je VMD Model, a blok je između Bornine i Branimirove ulice, pokraj napuštene tvornice ‘Nade Dimić’, gdje je već dulje vrijeme praznina. Kroz blok koji se prostire na oko dvadeset tisuća kvadrata razvijamo i zelenu zonu i pješački prolaz. U sklopu bloka je 120 stanova. Riječ je o četiri vrste stanovanja: gradske kuće, veliki stanovi s velikim terasama, obični stanovi s loggiama i nekoliko penthousea. Netipični su za centar grada dvoetažni stanovi, koji se češće mogu pronaći na periferiji. Inače, s VMD Modelom smo surađivali na stambenom projektu u Bužanovoj ulici i iza te suradnje nam je ostalo jedno pozitivno iskustvo”.

Baš negdje preko puta ove nove stambene zone nalazi se prostor bivše tvornice Gredelj. Raspisan je, svojedobno, natječaj za prostorno-financijsku studiju tog dijela grada, oni su na natječaju pobijedili s konzorcijem koji su činili De Architekten Cie, IGH i Colliers, M&S odvjetnici i HDC.

Marko Dabrović o tome kaže: “U centru grada postoji prostor koji je posljednjih deset godina izvan bilo kakve funkcije, a čije su dimenzije dvostruko veće od dimenzija dubrovačke jezgre (u zidinama), 33 puta veće od Trga bana Jelačića. Prostor je to na kojemu se može smjestiti 15 tisuća stanovnika, dakle, populacija Čakovca. Ima 420.000 tisuća kvadrata, u podjednakom je vlasništvu i Grada i države. Zagreb se, u međuvremenu, širi na periferiju, umjesto da se razvija u centru. Potez je od Autobusnog kolodvora, Paromlina, Lisinskog, Branimirove i Vukovarske. Govorimo čak o četrdeset blokova koji su izvan funkcije. Naša je ideja integriranje tog dijela grada u centar Zagreba. Jedna od bitnih novina je kreiranje novog prometnog HUB-a (terminala) južno od glavnog kolodvora premještanjem Autobusnog kolodvora podzemno ispod parkinga ispred paromlina. Današnji Autobusni kolodvor je na pogrešnoj lokaciji i nije u pješačkoj zoni. Ako se Željeznički kolodvor poveže s aerodromom do kojeg bi se onda moglo stići za petnaestak minuta, dobiva se jedinstvena lokacija. Ne postoji svjetska korporacija koja ne bi željela imati urede u takvim uvjetima”.

Saša Begović se nadovezuje: “Željeznica ima osamnaest kolosijeka (više od 200 metara širine). Davno smo saznali da su gradu potrebna dva kolosijeka, prema nasipu, a u sredini njih maksimum osam. Naš je prijedlog, da bi grad protekao, uzdignuti prugu koja prolazi kroz centar, jer je u cijeloj Savskoj i Novoj Branimirovoj pruga već u zraku. Bilo bi, uostalom, suludo ne iskoristiti europske fondove koji postoje upravo za ovakve projekte. U prijedlogu smo po sredini sačuvali zeleni pojas sa starim građevinama za koje su konzervatori tražili zaštitu. Ostali dio prostora bio bi namijenjen mješovitoj gradskoj namjeni, poslovnim zgradama, stambenim, škole, institucije... Predlažemo, primjerice, i preseljenje Branimirove tržnice, koja danas jedva da funkcionira na ovoj lokaciji. Posla na razvoju Gredelja bi bilo za sve arhitekte i inženjere jer se radi o prilici generacije da integrirano i razvijemo centar grada, što su u zadnjih 20 godina napravile sve europske metropole”.

image
3LHD je dio konzorcija čiji je projekt pobijedio na natječaju za novu stambenu zonu na mjestu bivše tvornice Gredelj
3lhd

Obnova grada nakon potresa, složit će se obojica naših sugovornika, prilika je za promjene, a ne samo “krpanje” grada. Kako kažu: “Procjenjuju se samo građevinske investicije, a obnova povijesne građe vrlo je zahtjevna u stručnom i pravnom smislu”. Dabrović svjedoči iz prve ruke: “Većina tih prostora nije prilagođena suvremenim potrebama. Primjerice, neki dan sam bio na Trgovačkom sudu, gdje nije omogućen pristup invalidima. Petrova bolnica, rodilište, u groznom je stanju i kao sve bolnice potpuno nesigurna za bilo koji vid ugroza. Ako samo obnovimo zgrade, vraćamo se zapravo u dan prije potresa, bolje je da krenemo stvarati nove vrijednosti. Bolnice iz centra grada kao društvo planiramo iseliti još od socijalizma, postojali su i planovi o grupiranju administracije na Savi, a velika važnost je fakultete integrirati uz grad.” Ima li novca za to, je li riječ o utopiji, postavljamo protupitanje. Odgovara Saša Begović: “To je zastarjelo razmišljanje. Većina zgrada u donjem gradu je energetski neefikasna. Na primjer, ako uredi imaju pet-šest metara visine, troše previše energije. Organizacija fragmentiranih ureda je izuzetno neučinkovita. To održavanje košta ozbiljne novce. Ponašamo se bahato i prema energetici i ekologiji. Ozbiljni konzultanti su procijenili da bi se uštedjelo 50 milijuna eura kada bi se samo dio administracije koristio efikasnijim zgradama”.

A koliko će pandemija utjecati na budućnost arhitektura, pitamo ih. Upravo je ovih dana Norman Foster u sklopu Dana Orisa održao optimistično predavanje o tome da će gradovi nakon pandemije koronavirusa izaći jači i bolji nego prije. Marko Dabrović odgovara: “Iz povijesti je poznato da su nakon kuge i kolere gradovi postali svjetliji i prozračniji, počelo se u većoj mjeri pojavljivati i zelenilo. Danas imamo sva znanja i mogućnosti. Treba smanjiti ovisnosti o ugljikovodicima, gorivu, automobili na struju su budućnost”, a Saša Begović nastavlja: “Neki dan je Elon Musk rekao da je uvjeren da nakon 2025. ljudi uopće neće trebati posjedovati automobile, dovoljno će biti sjesti u autonomno vozilo pozivom na aplikaciju. To je neposredna budućnost. Uostalom, mi već sada na sastanke do grada odlazimo putem aplikacija”.

image
Za uređenje Uranije dobili su godišnju nagradu Vladimir Nazor, kao i arhitektonsko priznanje Viktor Kovačić. Sačuvana je betonska konstrukcija iz 30-ih godina prošlog stoljeća
Jure Živković

U sklopu 3LHD-a, u suradnji s programerima, dizajnerima i širom strukom, razvili su softver VOLUM3 na koji su posebno ponosni, a sve, kažu, da bi “sustav bio efikasniji”. Kako objašnjava Dabrović: “Građenje je kolektivni pothvat. U doba kad naručujemo Uber, kad rezerviramo hotel u bilo kojem dijelu svijeta, naručujemo odjeću, knjige, bilo što putem aplikacija, arhitektura, kada je riječ o procesu koji se odvija uz građenje, i dalje funkcionira na papiru i sa zastarjelim metodama. Zaključili smo da se to može i treba promijeniti i krenuli u razvoj novog softvera kojeg smo prvo primijenili na gradnji Infobipova kampusa. 120 izvođača registriralo se na aplikaciji preko koje se odvijala sva komunikacija. I svi nacrti, kojih za potrebe gradnje ima 1200, na toj su istoj aplikaciji, kao i svi održani sastanci, a kojih je više od dvije stotine. Sve je vrlo uredno evidentirano. Svatko je odgovoran za svoj segment posla, što je ključno za uspjeh. Često je problem kod takvih velikih projekata gdje je zapisana ona informacija kojoj vjeruješ. Ako je sve informacije zapisala samo jedna osoba, vjerojatnost da će svaka od tih informacija biti točna jako je mala. Ako, pak, svi oni koji su u procesu projektiranja gradnje zapisuju podatke koje kreiraju i za koje odgovaraju, šanse da su sve informacije točne se enormno povećavaju. Softver je tu da nam pomogne, ubrza nam komunikaciju, sve je zabilježeno, svemu se lako ulazi u trag. U procesu građenja, poznato je, sudjeluje širok spektar ljudi, a ne samo arhitekti. VOLUM3 danas koristi velik broj korisnika, više od tisuću, i što ih je više, to je kolaboracija bolja.

Zapošljavaju pedesetak ljudi i, kako kažu: “Najveća su vrijednost ureda tih pedeset kreativaca arhitekata”. Za kraj razgovora pitamo ih je li njima uistinu dobro kako se čini i u ovim teškim vremenima pandemije, ili je susjedova trava uvijek zelenija. Složit će se da je trava zelenija. Kako govori Saša Begović: “Mi jesmo zadovoljni. No, pred nama je težak posao. Zagrizli smo velike zalogaje, nekoliko njih, za koje su potrebni ogromna energija, entuzijazam, radoznalost. No, srećom, nas veseli rad, mi smo radoholičari. Uostalom, naši su nas roditelji naučili da kako si napraviš, tako će ti i biti. Izazovno je djelovati u kontekstu današnjeg vremena, no da smo stalno kukali, ne bismo nigdje došli. Naša startna pozicija je bila teška, studij smo završili usred rata. No, sve su te prilike izazovne i pružaju mogućnosti. No, da smo počeli nekoliko godina prije rata, vjerojatno nas na način na koji smo danas prisutni na sceni ne bi niti bilo. Stupili smo na scenu kada je sve oko nas bila tabula rasa, kada je arhitektura bila uništena, a digitalna se tehnologija tek pojavljivala. Uspijevaju one firme, vidljivo je i kod Rimca i Infobipa, koje ulažu u znanje. Ova tuga i jad prilika su da se prestane s dosadašnjim praksama, da se prestane krasti državu, da se razmišlja o onom što možemo napraviti, a ne samo o onom što možemo dobiti. Kriza uvijek proizvede nešto pozitivno za one koji to žele. Krize mogu značiti i nove prilike”, govori.

Fraktura je ovih dana izdala knjigu Fareeda Zakarije “Deset pravila za život nakon pandemije”, koja među ostalim upravo govori i o optimizmu koji uvijek slijedi nakon velikih kriza. Marko Dabrović zaključuje: “Najkvalitetniji razvoj Zagreba, uostalom, u urbanističkom smislu, dogodio se upravo nakon potresa 1880. godine. Pritom je jako važno da različite struke surađuju jedne s drugima, i poštuju se, da gledaju širu sliku, kako nekad, tako i danas. Sve ostalo, sve te sitne trzavice, naprosto su - tužne”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:49