Naziv ovogodišnjeg 57. venecijanskog bijenala “Viva Arte Viva” sugerira povratak umjetnosti i umjetnicima, za razliku od prethodnih bijenala, koji su u sebi imali i primjetnu političku notu. Glavna izbornica, kustosica pariškog Centra Pompidou Christine Macel, izlaže 120 umjetnika, a njezin se odabir može pogledati u Arsenalu, nekadašnjem kompleksu brodogradilišta, oružarnice i skladišta, te u vrtovima, Giardinima, gdje su i nacionalni paviljoni.
Od hrvatskih autora u glavnom se programu koji se odvija na poziv kustosice izlaže ironičan, višeslojan rad “Umjetnik pri radu” Mladena Stilinovića. Fotografije na kojima Stilinović spava, a to čini vizualni temelj rada, na samom su ulazu u središnji paviljon Giardina. U neposrednoj blizini izlaže njujorška umjetnica Dawn Kasper: inače je poznata po realističnom prikazivanju ubojstava u umjetnosti, inspirirana kako stvarnim kriminalističkim istragama, tako horor filmovima, no ovaj put izlaže svoj radni prostor, u kojemu pušta glasnu muziku i provodi vrijeme s prijateljima, i tako će biti svih šest mjeseci koliko traje izložba.
Stilinovićev rad uvodi posjetitelje u središnju izložbu Biennalea
Žena na kauču
Američka umjetnica Frances Stark izlaže, pak, sliku žene koja leži na kauču, s flomasterom u ustima, oko nje su časopisi, od porno časopisa do umjetničkih, na zidu naslikane reprodukcije mnogih umjetničkih djela. Bijenale je ove godine, naime, podijeljen po temama, a tema je ovog dijela dokolica. A najbolje je dokolicu, kroz odnos umjetnosti Istoka i Zapada, kakav je nekad bio na snazi, sumirao u svojem radu Mladen Stilinović, pišući, svojedobno, o lijenosti:”... Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati. Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti...” Danas je to, naravno, drugačije. U Veneciji je i povjesničarka umjetnosti Branka Stipančić koja je, kako kaže, “vrlo zadovoljna kako se rad Mladena Stilinovića uklopio u ovaj paviljon”.
U Arsenalu, pak, premijer Albanije Edi Rama, inače likovni umjetnik i arhitekt, na ovogodišnjem je bijenalu izložio apstraktne crteže žarkih boja, slične onima kakvi su se mogli vidjeti na njegovoj nedavnoj njujorškoj izložbi i kakvi se nalaze i na nekim od građevina u Tirani. Rama je jedan od pozvanih umjetnika i izlaže u neposrednoj blizini velike zvijezde međunarodne scene Olafura Eliassona. Danski umjetnik, čiju je instalaciju “Vremenski projekt” svojedobno vidjelo par milijuna ljudi u londonskoj Tate Modern, u Veneciji pokazuje projekt “Green Light”. Tema su migracije, nestabilnost, te kako sam umjetnik definira “skroman pokušaj da se ova pitanja adresiraju i pokušaju riješiti”, a u radionicama sudjeluju i sami migranti. U sklopu rada Ernesta Netoa pripadnici plemena Huni Kuin tijekom trajanja Bijenala izvode rituale koji “pozivaju posjetitelje da zamisle nužne promjene u društvu”. Izložena su i djela upečatljivog nizozemskog konceptualnog umjetnika Basa Jana Adera, koji je nestao 1975., nikad se nije saznalo gdje, o svemu je snimljen i dokumentarac. Mediji su razni, od slikara vrijedi izdvojiti sirijskog umjetnika Marwana Kassab-Bachija, za kojeg je netko istinito definirao kako “portretira ljude iznutra prema van”.
Ruski paviljon
Hrvatski paviljon
U Arsenalu je i hrvatski nacionalni paviljon. Kustosica ovogodišnjeg paviljona je Branka Benčić, koja inače vodi zanimljiv izložbeni program Galerije Apoteka u Vodnjanu. Odabrala je dvoje umjetnika, Marka Tadića i Tinu Gverović. Branka Benčić kaže: “Jako smo zadovoljni postavom, kako je sve ispalo, sve je iskreno i vrlo čitljivo. Izloženi su gotovi radovi, ali je pokazan i proces nastanka samih radova, što se uklapa u koncepciju glavne kustosice.” Tina Gverović u radu često istražuje poziciju umjetnika, što je i ideja glavne kustosice, a podsjetimo kako je sa Sinišom Ilićem imala samostalnu izložbu u londonskoj Tate Modern. Marko Tadić, nekoć student firentinske Likovne akademije, također je sve primjećeniji i na međunarodnom planu. Zajednički je naziv paviljona “Horizonti očekivanja” preuzet iz teorije Hansa Roberta Jaussa, međutim, umjetnici svaki sami rade svoj rad. Rad Tine Gverović nosi naziv “Fantomska trgovina: More Ljudi”, sastoji se od slika, polegnutih ili uspravnih, crteža, instalacije, krhotina materijala, dok se rad Marka Tadića zove “Događaji koje treba zaboraviti”, čine ga crteži, dijaprojekcije filma i starih, pronađenih fotografija na koje intervenira grebanjem, koloriranjem, crtanjem i sl., odnosno, u temelju su njegova interesa, kako je definirano, “ostaci zamrznutog vremena”. Tadića, inače, u velikoj anketi koju je proveo Christie’s hvali teoretičar Alistair Hicks.
Hvale se i američki paviljon u kojemu izlaže Mark Bradford, organske strukture Phyllide Barlow u paviljonu Velike Britanije te paviljon Južne Koreje u kojemu su umjetnici Cody Choi i Lee Wan.
postav hrvatskog paviljona
U francuskom duhu
Inače, do sada nikada tako rano nije bilo otvoreno Venecijansko bijenale, najčešće se otvaralo početkom lipnja, ili na samom kraju svibnja, pa se se u dijelu likovnih krugova tumači kako je Venecija pomaknula datum kako se ne bi poklopio sa Documentom u Kasselu, koja se otvara svake pete godine. Kustos Kassela je Adam Szymczyk, tema je “Učiti od Atene”, on tumači da “u Grčkoj vidi paradigmu današnjeg društva jer utjelovljuje sve ekomomske, političke, socijalne i kulturne dileme s kojima se Europa mora suočiti” (tamo se izlažu djela Sanje Iveković i Tomislava Gotovca).
Međutim, iz broja posjetitelja u Veneciji ne bi se dalo zaključiti da postoji konkurencija, svi su hotelski smještaji u Veneciji ponovno pod punim kapacitetom. Nastupa preko osamdeset zemalja u nacionalnim paviljonima.
Inače, Bijenale nije sve oduševio. Neki pretencioznom drže podjelu kustosice na teme kao što su paviljon užitka i strahova, vremena i beskonačnosti, zemlje, dionizijski paviljon, paviljon šamana... A jedan od doajena kritike, Talijan Achille Bonito Oliva, novinarima je pak na upit u prolazu odgovorio kako je ovogodišnji bijenale vrlo u “francuskom duhu”. Kustosica sama tumači da u je “svijetu punom konflikata, u kojemu je humanost ozbiljno ugrožena, umjetnost najdragocjenija stvar ljudskog bića”. I nastavlja kako ju najviše zanima povratak umjetniku, čovjeku, naravno i ideja umjetnosti za bolji svijet, no direktna politička previranja ne. No, kako je nedavno izjavio Edi Rama, međuodnos postoji, barem u njegovu slučaju: “Ako umjetnost ne može pomoći politici da bude zdravija, normalnija, politika, sa svojom ludošću, može ponekad učiniti umjetnost boljom”.