StoryEditor
ĐURO SEDER

92-GODIŠNJI SLIKAR IMA IZLOŽBU U UMJETNIČKOJ GALERIJI U DUBROVNIKU 'Seksualnost u mojim godinama više nije na tapetu, ali radost i žudnja jesu'

 
Đuro Seder
 Boris Kovacev / CROPIX

Izložba Đure Sedera otvorit će se 5. ožujka u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i moći će se pogledati mjesec i pol. Sederu su 92 godine, ove će godine navršiti 93. Svojedobno je bio protagonist grupe Gorgona, no to je samo jedna od crtica u njegovoj bogatoj karijeri.

O slikanju je često promišljao, mijenjao je stilove. Jedan je od najvažnijih slikara moderne umjetnosti. I dandanas stvara, i to sjajna djela. Izložba u Dubrovniku pruža presjek njegova stvaralaštva od 70-ih godina pa do danas. Kustos izložbe Feđa Gavrilović vidi poveznicu Sederova stvaralaštva s najnovijim romanom Michela Houellebecqa “Serotonin”, riječ je o hormonu sreće, pa otud i naziv izložbe.

Sa Sederom smo razgovarali neposredno uoči njegova odlaska u Dubrovnik, u zagrebačkom ateljeu koji ima na Akademiji likovnih umjetnosti, u prizemlju. Neizbježna su tema bili koronavirus i putovanja.

Seder kaže kako je svaki dan u ateljeu: “Dolazim svaki dan, koliko mi dopuštaju godine. Ne slikam punom parom, ali prilično puno radim. To je ta stvaralačka potreba u čovjeku. Znate, slikam cijeli život i kad bih prestao, bila bi velika praznina i vjerojatno bih se osjećao jako loše”. Na štafelaju je slika zaljubljenog para, muškarca i žene, motiv je ljubav. No, kako govori ovaj umjetnik, za njega je motiv samo izgovor za slikanje: “Ja volim radosne stvari, životne, sve što je životno je i pravo. Ako uspijem da slika ima svoj intenzitet, da pulsira, onda sam zadovoljan. Ne zanima me uključivanje u trendove. Danas ih ima, uostalom, toliko da ih je teško sve pobrojati, nema kraja. Kaos je na likovnoj sceni, elektronika je ušla u sve i promijenila scenu”.

Zagreb, 250220.
Slikar Djuro Seder, fotografiran u svojem ateljeu na Akademiji likovnih umjetnosti.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX
 

Dvoje ljudi

A kako onda pobjeći od tog kaosa, u atelje, pitamo Sedera. “Ja imam svoje zvanje, vokaciju koja se zove slikarstvo kojemu sam se prepustio od mladosti, u koje sam se zaljubio, kako hoćete. Ne mogu iz toga van. Ne bi imalo smisla da se počnem baviti instalacijama ili videoradovima. Slikar sam, i to ostajem.”

Slike za izložbu u Dubrovniku birao je kustos mlađe generacije Feđa Gavrilović. “Odabrao je većinom slike koje su nastale u posljednje tri godine, a ima ih i koje su nastale ranije. Razni su motivi iz mojeg opusa. Recimo, imam četiri nova autoportreta koja su nastala u tim mojim zrelim godinama. Mnogi su umjetnici radili autoportrete u tim zrelim godinama, jedan je od primjera Rembrandt. No, slikam i njih dvoje, pa troje. Uglavnom slikam ljude jer sam čovjek, bez društva nema života. Život je uvijek jedna komunikacija, no najljepša je komunikacija između dvoje”, priča nam Seder. Nadalje nam objašnjava na koji je način naslikao autoportrete: “Radim temperom koju na brzinu fiksiram. Ipak sam ja jedan ekspresivan slikar. Nisam realističan u smislu doslovnosti, prenošenja. Dajem jednu svoju ekspresiju. Čovjek vidi da je stariji pa se sa sobom može šaliti, pa i rugati. Vidjet ćete, to su više veseli portreti, nego tugaljivi. Ima, doduše, jedan smrtno ozbiljan, ali mislim da taj neće biti izložen, da ga Feđa nije izabrao. Važan je lik prvenstveno, na nekim slikama i prostor. Na jednom sam autoportretu na moru u šarenoj majici, drugi sam nazvao “Seder u Trnskom”, to je kvart u kojem sam dugo živio. Ja sam u prvom planu u havajskoj košulji, a u pozadini se naziru neboderi. Zadovoljan sam ovom slikom. Mora biti proizvoljno, inače bi bilo dosadno”.

Iako Gavrilović nalazi usporedbe između Sedera i Houellebecqa i njegova romana “Serotonin”, Seder kaže da taj roman nije čitao: “Iako volim francuske pisce, nije mi dopao pod ruku. No, on ionako nije našao doslovnu poveznicu, nego je našao poveznicu u jednom prenesenom značenju. Houellebecq je krajnje depresivan i pesimističan. Ja sam svojem slikarstvu suprotno. Feđa povezuje ta dva pola. Posljednje što sam naslikao je poluakt, gotovo erotski, bila je to jedna šala. On je, nakon što je vidio taj akt, rekao da će to biti hommage Houellebecqu. Uspoređuje me i s Lucianom Freudom koji slika aktove krajnje životno. To da moje slike imaju tu životnost, to mi je kompliment”. Lucian Freud je, doduše, radio po modelima, a Seder iz glave, pitamo ga. “Da, ja model imam pred očima. On slika model doslovni pogled, a ja kroz maštu”. Slikanje akta simbolizira užitak, erotiku?

Akt

“Akt je motiv za sve slikare i za sva vremena Jedan je moj prijatelj davno rekao da nema ništa ljepše na svijetu od mlade žene, to je savršenstvo, čudo je to koje zrači.” Seder, zapravo, cijeni ljepotu i u svojim devedesetim godinama? “Da, to je nešto predivno. Govori i o seksualnosti. Doduše, seksualnost nije više u mojim godinama na tapetu, ali radost je tu, i to je nešto predivno.” Seksualnost ima razne oblike, može postojati i u devedesetima? “Da, u pravu ste. Sve je inkorporirano u život. Žudnja može prijeći u predmet radosti. Ja ne volim tu frivolnost, seksualnu opsjednutost, to je meni strano. Akt me zanima u radosnom, životnom, ljubavnom kontekstu.”

Zagreb, 250220.
Slikar Djuro Seder, fotografiran u svojem ateljeu na Akademiji likovnih umjetnosti.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX
 

Često, dakle, slika i povezanost dvoje ljudi: “Slikam što mi dođe, ja nisam programski slikar. Slikanje je radost da se nešto uobličava, da dolazi do dinamike, je li to figura, je li žensko, muško, nije važno”. A kolorit slika uvijek je intenzivan, barem posljednjih desetljeća. Imao je Seder i fazu crne slike na svojem slikarskom putu: “Da, kolorit je intenzivan i borim se za njega. Postoje opasnosti da ne odete u kič, u gluposti. Tartaglia, koji je bio jedan od mojih profesora dok sam studirao na Likovnoj akademiji, bio je drugačiji umjetnik. Znao bi govoriti da bi trebale biti samo zemljane boje. Danas drugačije gledam i radim, ali to je jedna neprestana borba. Da nema borbe, ne bih bio živ. To mi je jedan čovjek rekao, kad prestaneš stvarati, umrijet ćeš, ovako imam radost, želju.” Koliko ga je odredio Tartaglia kao profesor, pitamo ga: “Bio je pasionirani radnik. Kasnije sam dobio i njegov atelje, no sada sam u prizemlju jer se više ne mogu penjati. Po noći mu je svijetlio prozor, radio je do dugo u noć. Bio je prekrasan čovjek i fino je govorio. Meni osobno nije uvijek to previše prijalo. Bio je čovjek sistema, ja ne toliko. Jedna od prvih njegovih poruka bila je da je prvi potez peti potez. Kasnije sam vidio da je to Degas prvi rekao, to je od njega naučio. No, na mene je veći utjecaj izvršio Antun Mesić koji je na sjajan način govorio o Cézanneu, on je imao način da vas zainteresira, govorio bi o njegovim mrljama, o pogreškama. To je bilo izuzetno zamamno i korisno za mene”. Gori li i njemu po noći svjetlo u ateljeu kao Tartaglii? “Ne predugo. Ostajem do sedam, pola osam.”

Pozitivan stav

Tijekom stvaralaštva Đuro Seder mijenjao je stilove, nije se bojao eksperimentirati: “Bilo je raznih pravaca. I tašizma. Vidio sam radove Jacksona Pollocka pa poludio. Još uvijek čuvam dvije, tri slike iz tog razdoblja. Došla je, potom, crna boja. Zdenko Rus, koji je tumačio moj opus, napisao je da je to uzdisanje bitka. Ja sam želio cjelinu svijeta, života, njezinu univerzalnost. Potom je došlo vrijeme enformela. Čovjek se uključi i da ne zna da se uključio. Knifer, Kožarić, svi su bili “unutra”. Danas je toliko trendova, niti jedan se ne bi mogao nazvati glavnim”.

Čovjek se vrati sebi? “Nema druge, treba izvlačiti iz sebe. Neko se vrijeme govorilo da je slikarstvo umrlo, da je smiješno, ispalo je da ipak nije. Rus je jednom rekao da su oni koji su govorili o smrti slikarstva umrli, a slikarstvo je još živo.”

Zdenko Rus i Feđa Gavrilović generacijski su različiti. Gledaju li drugačije na njegov opus? “I sam sam iznenađen da me Feđa u svojoj knjizi o slikarstvu stavio uz mlađe slikare. Našao je u mojem stvaralaštvu sličan pozitivan stav prema slikarstvu i umjetnosti. Destrukciju, teške, ružne stvari iz života, mene ne zanima prikazivati u umjetnosti. Čovjek nije besmislen, ima neki viši razlog zašto smo ovdje. Mudriji smo, važniji, pametniji nego što se misli.”

Đuro Seder oduvijek je znao, od djetinjstva, da će biti slikar. Najbolje je crtao još u pučkoj školi. No, roditelji nisu bili oduševljeni izborom zanimanja: “To je jedna klasična stvar. Iz građanske sam obitelji, rodio sam se u poratno doba. Pitali su me kud ću sada u slikare, od tog se ne da živjeti. Ipak sam živio cijeli život od slikarstva i, srećom, nisam bio  gladan”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 15:07