Gotovo svaki drugi stanovnik Zagreba, rekla bih, barem sudeći po statistici onih koje poznajem, želio bi živjeti u zgradi na početku Vukovarske, broju 35, jednom od najboljih primjera modernizma u nas, koju je u poraću sagradio Drago Galić, po Le Corbusieru. U ovoj zgradi, a tako je predvidio sam Galić, svoje ateljee ima nekolicina hrvatskih umjetnika. U to su doba u zgradama predviđali i prostore za umjetnike.
Ne znam kad sam posljednji put čula da se podiže zgrada koja ima ateljee, no možda griješim, možda mi je promaknulo.
U prizemlju Galićeve zgrade u Vukovarskoj atelje, neobično uredan za jednog umjetnika, ima Damir Sokić.
Sokić je društven tip, pa se u ovom ateljeu često druži, okupljaju se mnogi ljudi iz raznih područja, ponajviše kulture, zadržao je tu tradiciju druženja kakva je nekad bila.
Povremeno u tom ateljeu i izlaže djela svojih kolega, primjerice, jednom je izložio radove Gorana Trbuljaka, pa mlađih kolega, pa stranih...
Vani nije rijetkost da se izložbe održavaju u ateljeima, moglo bi se tvrditi da je i to neki europski trend. Stvorit će se zasigurno atmosfera na otvaranju izložbe kakva se neće stvoriti u klasičnom, oficijelnom muzejskom prostoru, no u Zagrebu ima i dodatnu priču: mnogi su prostori još u obnovi nakon potresa, pa tako i mnogi izložbeni, i gradu Zagrebu kronično ih nedostaje.
Slikare Damira Sokića i Ninu Ivančić, koji su i privatnom životu već nekoliko desetljeća par, a svoju su karijeru započeli od Nove slike koju je osamdesetih definirao Zvonko Maković, poznajem od dvadesete godine svojeg života, kada sam kao studentica radila u Strossmayerovoj galeriji, a k njima u atelje u Vukovarskoj doveo me danas, nažalost, preminuli Borivoj Popovčak, poslije ravnatelj ove galerije, no svakako jedan od najboljih povjesničara umjetnosti kod nas. Bio je to jedan od prvih mojih susreta s umjetnicima u neformalnom okruženju ateljea.
U svakom slučaju, ono što sam tada kao studentica pomislila odmah, pokazalo se o Sokiću kao istinito i nakon naših suradnji, koje su se nastavile u novinama godinama poslije. Damir Sokić je, a to za njega nije fraza, beskompromisan, direktan, bez dlake na jeziku; on vas voli ili ne voli, svašta ćete za njega moći reći, no nikako nećete moći reći da je licemjeran i da čini kompromise. Koliko ga je to u životu koštalo, on najbolje zna. Jedan je od najzanimljivijih umjetnika u Hrvatskoj, no ne robuje trendovima. Izrazito je i jak teoretičar. Iz novinarske perspektive, kada daje intervjue, moći ćete računati na jako dobar naslov, papren. Uglavnom, on će izlagati djela onoga za koga odluči da želi. Dobro bi došlo da je Sokića u hrvatskoj umjetnosti i više, ovako smo svi nekako umiveni, sve se manje, s godinama, borimo.
Ovih je dana Damir Sokić u svojem ateljeu izložio djela kolumnista Jutarnjeg lista Nina Đule. Samo par tjedana nakon što je izložio svoje crteže vezane uz Dubrovnik, u foajeu Kazališta Marina Držića, Đula je u Zagrebu pokazao portrete, ponajviše osoba iz javnog života. U oba slučaja, i u Dubrovniku i u Zagrebu, bavi se temom koju dobro poznaje. Svoju strast za crtanjem aktivirao je prije sedam godina, boraveći nekoliko tjedana u ateljeu Stipana Tadića.
Neosporan je nerv tih crteža, osjećaj za trenutak. Oni koji Đulu prate na društvenim mrežama znat će da su portreti izloženih ljudi, a riječ je mahom o osobama iz javnog života, nastali u danom trenutku, kada se o njima ponajviše pisalo u medijima. Oni su prvenstveno reakcija u trenutku, ponajviše na osobe koje su taj dan, svaka iz svojeg razloga, u fokusu javnosti, od bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša, pretpostavljam, u trenutku uhićenja, preko Johnnyja Deppa za vrijeme suđenja koje smo svi pratili, do smrti dugovječne britanske kraljice Elizabete II.
Dnevničke zapise vodi posljednjih sedam godina.
Intimno, najdraži su mi crteži u kojima portretira osobe iz kulture. Izložba je postavljena po cjelinama. Na jednoj su se cjelini tako na izložbi mogle vidjeti oštre crte lica, ali i znatiželjno, inteligentno oko kritičara Igora Mandića, nešto nježniji, no portretno precizni crteži Antuna Masle i Inoslava Beškera. I karizmatični Vladimir Dodig Trokut.
Na jednom su zidu, jedni pokraj drugih, portreti predsjednika RH Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Andrije Plenkovića i gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića. Zanimljivo je lica njihova promatrati baš tako, jedna pokraj drugih, uhvaćena u različitim razdobljima života: ako želite kroz crtež pratiti uspone i padove političkog života, dovoljno je da promotrite njihova lica ovako usporedno pokazana, okupljena na jednom zidu, iz raznih faza života. Ima tu i referenci na razne prizore iz popularne kulture, pop-arta, primjerice Zoran Milanović na limenki juhe, i uz to igra riječi ("Yes, We Can"). Ovdje je crtež u boji, no prevladavaju crno-bijeli crteži. S ne pretjerano puno poteza, Nino Đula definira fizionomiju portretiranog. Na pojedinim crtežima, no to je rijetko, ima i elemenata karikature. Crta i na salvetama, tanjurima, u ovalnoj drvenoj žlici pronalazi oblik lica gradonačelnika Zagreba... Crteže postavlja u Sokićevu ateljeu na boce ili dasku za rezanje, predmete iz svakodnevice.
Osoba koja ga posebno inspirira, teško da vas ne može inspirirati, američki je predsjednik Donald Trump: u samo nekoliko poteza rukom, Đula će dočarati realnost sadašnje političke situacije u SAD-u.
U predgovoru, među ostalim, Damir Sokić piše: "Kad sam prvi put vidio crteže Nina Đule, rekao sam si: ovome je mjesto u ateljeu, to jest ovo treba za početak završiti u ateljeu. Bilo čijem, staviti u iskušenje. Vratimo crteže u prostor nevinosti i naivnosti, onom prostoru gdje se kriomice rađaju. Počinje sve šutke, neopterećeno kriterijima scene, gledaju se stvari jedna po jedna per se. U zajedništvu ih drži Ninov talent. Radi se, naime, o crtežima, o portretima, kad se osobu gleda i doživljava i gradi od prve do zadnje crte, kad se kratkotrajno i intenzivno vertikalno na papir tka mreža vlastitim ritmom doživljaja čovjeka prekoputa. Tada se, moguće, rađa umjetnost koja se bavi i vjekovima se bavila samo međuljudskim odnosima. Čovjek suočen s čovjekom je čestica društva. Elementarna čestica..."
U predgovoru Sokić zaključuje: "Način na koji Nino Đula crta ono što vidi, a da pritom ne mari za materijal, format i prezentaciju, govori koliko nesputano crta iz sebe, a rezultat nas uvjerava da se radi o osobi neospornog talenta koja je izgovorila, a koliko tek nacrtala riječi. Prisjetimo se samo one ‘jedna crta - tisuću riječi‘, koju umjetnici često vole reći. Ovdje rado i sa sigurnošću mogu govoriti o Đulinim moćnim riječima i autorealizaciji koju do kraja poštujem. S neuobičajenom spontanošću i uočavanjem karaktera u fizionomijama koje crta, on ne teži samo sličnosti grotesknim naglašavanjima, nego tankoćutnije traži sintezu u portretu osobe, što govori da kompleksnije doživljava svijet oko sebe. Želim mu da ustraje."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....