Umrla je Snješka Knežević

Umrla je Snješka Knežević, poznata povjesničarka umjetnosti i važna kroničarka grada Zagreba, Nitko poput nje nije poznavao grad i njezinim odlaskom ostat će golema praznina, nenadoknadiva. Bila je velika perfekcionistica.

Snješka Knežević, rođena 1938. godine, bila je znamenita povjesničarka umjetnosti, znanstvena savjetnica, stalna vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Münsteru i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala.

Od 1964. do 1990. djelovala je kao urednica i komentatorica na Trećem programu Radija Zagreb, kao književna prevoditeljica, a od 1987. posvećuje se istraživanju i znanstvenom radu, s težištem na urbanizam i arhitekturu, teoriju umjetnosti i zaštitu spomenika.

Nažalost, posljednjih godinu dana, pa i dulje, bila je teško bolesna, borila se. Živjela je u divnom stanu u Visokoj ulici, a Gornji grad bio je česta tema njezinih znanstvenih radova. Nije se bojala javne polemike, javne riječi, dapače, često ih je i sama inicirala kada bi vidjela da se neki prostor devastira. Prema onima koji su javni prostor njezina Zagreba devastirali, bila je gruba, nije birala riječi. Za projekte i autore koje je podržavala imala je jasno obrazloženje zašto je tako, a među njima su svakako bili arhitekt Nenad Fabijanić sa svojim projektima te Milan Šosterič, autor Muzičke akademije, da nabrojimo samo neke.

U svakom slučaju, bila je kritičarka oštrog pera, bez dlake na jeziku. Rekla bih da su se oni koji bi dirnuli u javni prostor Zagreba nje pribojavali ponajviše.

Posljednja knjiga

Iako je privatne stvari držala podalje od javnosti, moram se prisjetiti i jednog štikleca iz privatnog života: posljednji put kod nje sam bila sa svojim psom. Obožavala je lovačke pse, imala ih je nekoliko tijekom života, vidjela sam njezinu nježniju stranu.

O posljednjoj knjizi koju je izdala ArTresor naklada, "Baština i transformacija. Zagrebački slučajevi", napisala sam da bi je morao pročitati svatko koga na raznim razinama zanima grad Zagreb i svatko tko o Zagrebu želi nešto znati. Zbirka je to više tekstova, napisanih i objavljenih tijekom godina, a iz naslova je jasno da se bavi načinom na koji je baština mijenjana, prilagođavana suvremenom dobu. Tekstovima starijeg datuma dodan je noviji kontekst, ono što se u međuvremenu zbivalo. Ne postoji, jasno je svima koji imalo prate ovo područje, kroničar grada Zagreba koji bi Snješki Knežević mogao parirati na ovom polju.

Snješka Knežević

Damjan Tadic/Cropix/Cropix

U knjizi se bavila i osobom koju je i izvukla u širi diskurs, Milanom Lenucijem, svojedobno glavnim urbanistom grada Zagreba, autoru znamenite Lenucijeve potkove, koja je definirala Zagreb. Relativno se nedavno o Lenuciju podosta pisalo jer je obilježeno 100 godina od njegove smrti. No, ono što je i danas itekako relevantno jest problem koji nas sve muči. Riječ je o jednom od glavnih urbanističkih problema, ako ne i najvećem, a koji bi, da se njega poslušalo, odavno bio riješen. Naime, u prvom je tekstu u knjizi i otkriće Lenucijeve generalne osnove Zagreba iz 1907. godine, kojom on radikalno rješava problem takozvanog željezničkog čvora uklanjanjem pruga duž južne osnovice grada, čime omogućava spajanje Donjeg grada, Trnja i Trešnjevke, a prikazuju se i politički i financijski razlozi zbog kojih osnova nije realizirana, kao i dugoročne posljedice toga. Snješka Knežević i Nenad Fabijanić zajednički su to iznijeli u javni prostor, no sluha za to nije bilo. U mnogo je navrata to i isticala i bila je u pravu: to je glavni problem zagrebačkog urbanizma.

Tranzitni promet

Tako je, među ostalim, govorila: "Tranzitni promet trebao bi obići povijesnu jezgru i promet u mirovanju trebalo bi zbrinuti, kako to rade europski gradovi koji njeguju povijesna središta kao ‘pješačke rajeve‘. O tome se desetljećima govori, postoji niz studija, ideja i vizija koje nikad nisu dospjele do realizacije, a automobilski promet sve više guši i degradira taj vrijedan prostor. Da bi se neki trg, ulica ili park pretvorili u pješačku zonu, treba ih opremiti tako da se oni koji žive i rade u njima, koji ih posjećuju i koriste onako kako se pješačke zone koriste, mogu kretati, boraviti i osjećati u njima stvarno kao pješaci."

Bavila se u svojem znanstvenom radu i temom Rudolfove vojarne i Trgom Franje Tuđmana u zapadnom dijelu grada. Daje povijesni kontekst uz napomenu da je to područje velik izazov reurbanizacije, koja posljednjih nekoliko desetljeća zahvaća ovaj dio grada. Upućuje i na ambicije urbanističkog rasta i razvoja Zagreba u 19. i 20. stoljeću, u ovom dijelu grada "obilatima najprije nerealiziranim naumima".

Snješka Knežević

Artresor/

Povremeno je pisala i za Jutarnji list, a njezin posljednji tekst za naše izdanje bavio se devastacijom Markova trga. "Odluka Ustavnog suda o nenadležnosti odlučivanja o zatvaranju Markova trga za javnost jednako je tako sramotna kao i odluka o njegovu zatvaranju prije tri godine", napisala je među ostalim. Pedantno analizirajući pojedine detalje Ustava, većini sudaca tog suda, posvjedočila je - kao i inicijatoru oduzimanja trga javnosti - nedostaje opće kulture, razumijevanja urbanosti i povijesti..." Za Markov je trg govorila: "Gradska uprava mora smoći snage i podršku građana da se najstarijem gradskom trgu vrati urbano dostojanstvo. Ograđen, nepristupačan i pretvoren u parkiralište limuzina političara, Markov trg je danas sramota i uvreda za grad, građane i kulturu."

Kada se pojavila ideja o gradnji garaža u povijesnoj jezgri Zagreba, a u doba bivšeg gradonačelnika, govorila je: "U čije ime Milan Bandić navija za nove garaže ako ne zbog četiri nova hotela u centru Zagreba".

Jedna od njezinih važnijih knjiga simbolično se zvala "Zagreb u škarama: kritike - polemike - komentari" (UPI2M), a riječ je o izboru tekstova koji su objavljivani u medijima. Iako je naslov, pisali smo, "Zagreb u škarama", knjiga se bavi i drugim gradovima na području Hrvatske, npr. Dubrovnikom. Srž je knjige najbolje opisala sama autorica: "Gotovo da su svi ovi tekstovi potaknuti destruktivnim odnosom prema baštini, bilo da su posrijedi urbani prostori i spomeničke sredine, bilo pojedini spomenici ili kompleksi".

Važno je napomenuti da nije bila autorica koja se nužno borila protiv novog, samo je zahtijevala da to novo dobije kontekst.

Među temama kojima se bavi u ovim tekstovima i adventski su događaji na Tomislavovu trgu. Kad se krenulo s klizalištem i Adventom, Snješka Knežević ovako je to vidjela: "Izvjesno je i to da će nakon cirkusa i derneka ostati pustoš, jad i sramota. I zato postavljam pitanje: je li znamenita Lenucijeva ili Zelena potkova fikcija koja postoji u našim tekstovima, a o kojoj se blebeće prema prilici".

O knjizi se, među ostalim, pisalo i sljedeće: "Gotovo svi su potaknuti destruktivnim odnosom prema baštini: povijesnim urbanim ambijentima i spomenicima. Zloupotreba vrijednosti koje tvore identitet neke sredine, nekog grada, čak i nacije, sve je više pravilo. One se bezobzirno stavljaju u funkciju turističke industrije, proizvodnje zabave i razonode ili, kao u Dubrovniku, filmskoj industriji i screen-turizmu, a u istoj mjeri podređuju zahtjevima prometa."

Nakon zagrebačkog potresa, razgovarale smo u više navrata, a kad sam je upitala što je najviše boli, odgovorila mi je: "Sve, baš sve. Bila sam godinama u povjerenstvu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, koji je radio liste prioriteta za obnovu kuća iz sredstava spomeničke rente. Tada je Milan Bandić izrazio želju da se koncentriramo na stambene kuće i Gornji grad. To je bilo pozitivno. Javne zgrade se obnavljaju iz budžeta grada ili države dok se privatne zgrade obnavljaju teško zbog imovinskog stanja vlasnika. Na Gornjem gradu žive vrlo bogati, srednja klasa i velika sirotinja, to je grad u malom. Ne mogu svi sudjelovati u obnovi."

Primila je i nagradu Hrvatskog društva povjesničara umjetnosti "Radovan Ivančević" za životno djelo. Poznata je i po prijevodima s njemačkog jezika, i to djela mnogih nobelovaca, primjerice Petera Handkea, Güntera Grassa, Bertolta Brechta, Waltera Benjamina…

Četiri knjige

Objavila je četiri knjige posvećene urbanističko-arhitektonskim i kulturno-povijesnim temama Zagreba: "Zrinjevac - 1873. - 1973." (1994.), "Zagrebačka Zelena potkova" (1996.), "Zagrebu u središtu" (2003.) i "Zagreb: grad, memorija art" (2011.). Objavila je stotinjak stručnih i znanstvenih te isto toliko publicističkih radova. Pripremila i prevela knjigu "Bečka škola povijesti umjetnosti" (1999.), uredila četiri knjige iz ostavštine Milana Preloga ("Prostor - vrijeme", 1991., "Između antike i romanike", 1994., "Studije o hrvatskoj umjetnosti", 1999., "Tekstovi o Dubrovniku", 2004.), knjigu Jacoba Burckhardta "Kultura renesanse u Italiji" (1997.) te zbornike Obnova Dubrovnika 1979. - 1989. (1988., engl. izd. 1989.), Antisemitizam Holokaust Antifašizam (1996.), Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (1998.), Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene (2010.), Gjuro Szabo, O Zagrebu (2012.). S Aleksanderom Laslom suautorica je kulturno-povijesnog vodiča "Židovski Zagreb" (2010.)

Elaboratima i ekspertizama surađivala je s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba, Gradskim zavodom za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša Zagreba i Zavodom za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Bila je članica redakcije Arhitekture (1982. - 1986.) i savjeta tog časopisa te redakcije časopisa Čovjek i prostor (1987. - 1995.). Sudjelovala je u pet navrata u radu žirija Nagrade "Vladimir Nazor" za arhitekturu, kao i u radu više stručnih žirija za arhitektonske natječaje. U statusu gostujuće predavačice radila je i na postdiplomskom studiju Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Na potonjem je 2008. u sklopu doktorskog studija imala izborni kolegij "Baština i transformacija", a 2009. "Održivost baštine - dileme zaštite". Na Trećem programu Hrvatskog radija od 2003. je uređivala emisiju "Baština, mi i svijet".