Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bismo mi, koji smo pomalo i ovisni o vlastitim neurozama, izdržali u svijetu kakav slika Tomislav Buntak. Na njegovim je slikama, naime, mnoštvo figura, društvo u kojemu su odnosi savršeno socijalno posloženi. Nema niti jedne negativne emocije u tim međuljudskim odnosima, oni su naprosto idilični, nitko se ne izdvaja, ravnopravni su. Njihova su tijela vitka, izdužena, imaju nježne crte lica, čini se kao da lebde ponekad. Nagi su, većina njih, no i aseksualni. Zajedno su, interakcije je zapravo među njima minimalno, našli su svoj mir. Naizgled, rado bismo u tom svijetu živjeli. No, koliko? Ili je to ona vrsta mira, pomirenosti, kojoj neuroze nisu potrebne, nema im mjesta. Ne znam. No, znam da je sve, naravno, naslikano...