Fotografije su to koje je snimila svojim prvim pametnim telefonom. S putovanja u Mauretaniju, gdje je posjetila svojeg supruga, iz Francuske, koja joj je drugi dom, tu su i prizori nekih njezinih prijašnjih performansa u koje je Photoshopom duhovito intervenirala. I tu je njezina neprestana komunikacija s grčkim bogovima - pa tako na fotografiji olujnog neba ostavlja poruku: Sorry, Zeuse, danas je moj dan. Pod nazivom "Dnevnik s ruba pustinje", početkom tjedna u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je izložba Amele Frankl. Popucani zidovi Muzeja pokazali su se kao idealna scenografija za ovaj projekt konceptualne umjetnice koja je na našoj sceni prisutna doista dugo, još od kraja 1980-ih.
"Raduje me ta nulta točka pustinje, kada je još sve moguće", kaže Frankl, koja se zaigranom i vedrom erudicijom prisjeća vrhunaca svoje dosadašnje umjetničke karijere. Kao što je performans iz 2015. godine "Balada o dva nadgrobna bloka", u sklopu kojeg je na zagrebački Zrinjevac stavila nadgrobne spomenike svoje prabake i pradjeda koji su godinama bili zaboravljeni u dvorištu rođaka nadomak Zagreba.
No, njezin najambiciozniji projekt odvijao se u razdoblju od 2011. do 2013. godine, kada je na relaciji Zagreb - Pariz ostvarila deset kustoskih narudžbi, o čemu je nekoliko godina kasnije objavila vrlo lijep katalog praćen knjižicama autora važnih za njezin rad (Sartre, Deleuze, Perec, La Boétie). Tako je po narudžbi Feđe Vukića iz Pariza morala donijeti originalni album Velvet Undreground & Nico s Warholovim ovitkom; u Parizu je također rekreirala kultni performans Vlaste Delimar "Lady Godiva", napravila je i kratki film o svojoj pariškoj svakodnevici... Radovi Amele Frankl zaigrana su i vedra konceptuala koja se uglavnom zasniva na njezinu životu, iskustvu i neprestanoj gladi za znanjem i doživljajima.